Zlu ne trebalo Denisa Romca

Teror većine

Denis Romac



Slovenci su prije točno devet godina imali referendum o izbrisanima, na kojem su plebiscitarnom većinom od 95 posto odbacili zakon kojim bi se napokon provele odluke slovenskog Ustavnog suda i poništile protuzakonite odluke kojima su slovenske vlasti 25 tisuća svojih građana, porijeklom iz drugih republika bivše države, izbrisale iz registra državljana.


Radilo se o zastrašujućem slučaju administrativnog etničkog čišćenja, čiji učinci u mnogim slučajevima nisu bili ništa manje užasavajući nego kod stvarnog etničkog čišćenja. Izbrisani su preko noći za vlasti prestali postojati; njihove osobne iskaznice nisu više vrijedile, ljudi su ostajali bez posla, a umirovljenici bez mirovina. Ni djeca nisu bila pošteđena. Obitelji su se raspadale. Mnogi to nisu mogli izdržati. Brzo su propadali i obolijevali.


No ništa od toga nije moglo impresionirati većinu u Sloveniji, koja nije željela povjerovati kako se radilo o nezakonitom aktu. Štoviše, većina vjerojatno i danas misli kako izbrisani nisu nikakve žrtve i kako se uglavnom radilo o bivšim oficirima JNA i petokolonašima. Dakle, onima koji zaslužuju sudbinu koja ih je zatekla. Vjerojatno zbog toga slovenska država, koja je odgovorna za to kolektivno kršenje ljudskih prava, ni do danas nije riješila taj problem.




No zašto ovdje iznosim ovaj slučaj i koja je pouka referenduma o izbrisanima?


Slovenija, koja je jedan od europskih rekordera po broju referenduma – u dva desetljeća Slovenci su ih imali 20-ak – odličan je primjer kako institut referenduma ponekad izvrsno nadopunjuje predstavničku demokraciju, ali i još bolji dokaz kako je taj institut neposredne demokracije moguće zloupotrijebiti, tim više što je upravo Slovenija prije dvije godine na referendumu odbacila i liberalni obiteljski zakon koji je legalizirao gay brakove.


Većina, naime, ne smije odlučivati o ljudskim pravima manjine. Manjinska prava nikad ne smiju biti predmetom plebiscitarnog odlučivanja, jer onda postaju žrtvom nacionalističkog i populističkog iživljavanja. Kao što slovenski birači nikad nisu smjeli na referendumu odlučivati o ispravljanju nepravdi svojim izbrisanim sugrađanima, i kao što, recimo, koncem devedesetih nikome nije palo na pamet da raspiše referendum o tome imaju li se izbjegli Srbi pravo vratiti u svoje domove u Hrvatskoj, tako ni danas ne trebamo referendum kojim bismo diskriminirali i ponižavali našu braću i sestre istospolne orijentacije.


Naravno da nitko ne dvoji da su organizatori referenduma da se brak definira kao zajednica žene i muškarca kadri prikupiti dovoljan broj potpisa, bez obzira trebalo ih 375 ili 451 tisuću. No ovdje glasačka mašina i većina služe isključivo kako bi se zatrlo pravo manjine, a ne radi ostvarenja nekog legitimnog prava većine, niti je to pravo, uostalom, ičim povrijeđeno.


Moramo odlučno ustati protiv svakog incidenta na štandovima za prikupljanje potpisa za referendum, ali ne smijemo pritom zanemariti puno značajnije sistemsko nasilje koje zagovaraju inicijatori referenduma. Ako u tome zakažemo, pokazat ćemo da u našem društvu nema solidarnosti. Sutra će na red doći neka druga skupina. Pa tako unedogled. A to nije smisao demokracije, nego teror većine.


I zato je ovdje riječ o flagrantnoj zloupotrebi instituta referenduma.