Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 1
Sutra: 22° 28° 1
19. rujna 2018.
Zlu ne trebalo Denisa Romca

kolumna Priuštivo avionsko ludilo

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 26. siječanj 2018. u 18:32 2018-01-26T18:32:11+01:00

Je li današnja Krstičevićeva i Plenkovićeva Hrvatska u boljoj ekonomskoj i financijskoj kondiciji od Sanaderove Hrvatske da su za današnju Hrvatsku te skupe letjelice odjednom, i to preko noći, postale priuštive? Jer potpuno je besmisleno ovdje objašnjavati da današnja Hrvatska nije spremna preuzeti takav teret

Hrvatska je politika posljednjih godina donijela puno sumanutih i teško shvatljivih odluka, ali malo koja se može mjeriti sa zapravo potpuno iracionalnom odlukom da se hrvatsko ratno zrakoplovstvo opremi novom eskadrilom borbenih zrakoplova. Ministar obrane Damir Krstičević kazao je ovih dana, upitan o ovoj velikoj vojnoj nabavci – vjerojatno najvećoj od stjecanja samostalnosti – da ona mora biti »priuštiva«. A kako je ministar Krstičević ujedno i najveći javni zagovornik ovog posla, koji u javnosti nastupa više kao lobist određenih vojnih, političkih i industrijskih krugova nego kao predstavnik i zaštitnik interesa države koju formalno predstavlja, nema nikakve sumnje da Krstičević misli da je ta nabavka za današnju Hrvatsku – priuštiva.

I zato se nameće logično pitanje: kako to da nova borbena eskadrila nije bila priuštiva u vrijeme Milanovićeve, Sanaderove, pa i Račanove vlade? To se pitanje posebno odnosi na Sanaderov mandat, budući da upravo njegove godine u Banskim dvorima možemo smatrati i hrvatskim godinama debelih krava? Kako to da je Sanader, koji nije bio poznat po proračunskoj štedljivosti, toliko bježao od »teške odluke« o novim avionima? Je li današnja Krstičevićeva i Plenkovićeva Hrvatska u boljoj ekonomskoj i financijskoj kondiciji od Sanaderove Hrvatske da su za današnju Hrvatsku te skupe letjelice odjednom, i to preko noći, postale priuštive? I kada se to točno dogodilo?

Jer potpuno je besmisleno ovdje objašnjavati da današnja Hrvatska nije spremna preuzeti takav teret, bez obzira na to hoće li se konačni trošak popeti na milijardu, milijardu i pol ili čak dvije milijarde eura ili dolara, svejedno. Jer za to uopće nije potrebno izvlačiti pojedinačne primjere koji dokazuju da je današnja Hrvatska ekonomski opustošena prezadužena i dezorijentirana zemlja, koja nije kadra podmiriti ni neusporedivo potrebnije troškove. Cijeli dijelovi ove zemlje opustjeli su i propali, gradovi i naselja umiru, zdravstvo nam se raspada, cijeli industrijski sektori propali su ili su pred propašću. Sada je na redu brodogradnja. I rafinerija. Današnja Hrvatska više sama ne može izgraditi ni aerodrom, ni most, ni plinski terminal. Nema novca za lijekove, za Inu, za Petrokemiju, za Uljanik, ali odjednom, ima ga za borbenu eskadrilu!?

Kako se nitko nije sjetio da bi novac ipak bilo bolje uložiti u još nekoliko kanadera koji su Hrvatskoj, sudeći po prošloljetnoj tragediji, očito prijeko potrebni? Ili, primjerice, u obnovu i modernizaciju brodova ratne mornarice, a posebno u nabavku obalnih patrolnih brodova, koji su Hrvatskoj u svakom slučaju potrebniji od borbenih aviona? Zbog čega su borbeni zrakoplovi, koji se u hrvatskom zračnom prostoru ne mogu okrenuti bez povrede zračnog prostora susjednih zemalja – i koji očito trebaju potvrditi iluziju o Hrvatskoj kao regionalnoj vojnoj sili, što je jedna od većih budalaština Franje Tuđmana – važniji i potrebniji od stvarne kontrole granice na moru?

Zašto je ono što je nekim drugim europskim zemljama i članicama NATO-a posve normalno i prihvatljivo poput, primjerice, zajedničke kontrole zračnog prostora ili prepuštanja kontrole zračnog prostora NATO-u, za Hrvatsku neprihvatljivo? I pritom se javnost stalno obmanjuje dezinformacijama o milijunima eura što ih, primjerice, susjedna Slovenija mora plaćati NATO-u kojem je prepustila sigurnost svog zračnog prostora, što je prijesna laž.

Ovdje je potpuno suvišno upuštati se u raspravu o tome treba li Hrvatska nabaviti eskadrilu od ovog ili onog prodavača ili treba li ta eskadrila biti sastavljena od novih ili rabljenih zrakoplova. Ne želimo sada ulaziti ni u očito problematično pitanje netransparentnog natječaja, iako je ponižavajuće što ministar Krstičević uporno ignorira opravdano postavljena pitanja o tom slučaju.

Ovdje je važnije to što je Hrvatska bez prave borbe popustila i pristala na ovu igru, koja predstavlja jedan od najvećih, ako ne i najveći poraz normalne, uljuđene i miroljubive Hrvatske. Avionskom ludilu nisu se znali oduprijeti ni politika, ni javnost, a pogotovo ne mediji, koji u ovom slučaju nisu obavili svoju kontrolnu funkciju.

U ovom pogledu osobito sramotnu epizodu odigrao je tobože opozicijski SDP, koji je očito podlegao utjecaju istih onih vojnih, političkih i industrijskih krugova koji upravljaju i ministrom Krstičevićem. Još donedavno ta se stranka javno protivila kupnji novih aviona. Gordan Maras tako je prošlog ljeta putem Facebooka pozivao građane da biraju između HDZ-ovih i SDP-ovih prioriteta, odnosno između »aviona i obrazovanja«, »raketa i tableta«.

A onda se dogodio neobjašnjiv preokret. Ta je stranka ovih dana dala zeleno svjetlo suludoj odluci, najprije potajice, a onda i javno, najprije na saborskom Odboru za obranu, kojem je na čelu SDP-ovac Igor Dragovan, a potom i na sastanku svoje koordinacije za unutarnje poslove i obranu, koju vodi Franko Vidović. SDP se, zaključili su na sastanku, zalaže za »dugoročno održivo opremanje zračnih snaga koje će biti usklađeno s političkim prioritetima i financijskim mogućnostima naše zemlje«, a da SDP-ovci uopće nisu pokušali objasniti kako je moguće »dugoročno održivo opremanje zračnih snaga« uskladiti s financijskim mogućnostima zemlje. Maras, Facebook borac »za ispravne prioritete«, nije se više oglašavao o ovoj temi.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka