Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 25° 1
Sutra: 25° 25° 1
19. rujna 2018.
Zlu ne trebalo Denisa Romca

kolumna Predsjednica koja želi biti premijerka

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 2. veljača 2018. u 20:34 2018-02-02T20:34:58+01:00

U parlamentarnim sustavima predsjednici nisu oni koji rješavaju probleme jer za to nemaju ovlasti. Tako je i u Hrvatskoj, premda bi se iz ponašanja aktualne hrvatske predsjednice mogao steći suprotan dojam

Kada je sredinom prošlog mjeseca slovenski predsjednik Borut Pahor povodom svog reizbora predsjednike susjednih zemalja – Italije, Austrije, Mađarske i Hrvatske – pozvao na svečani ručak, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otišla je u Brdo kod Kranja, i to u jeku eskalacije krize u Piranskom zaljevu. Dok je, dakle, Plenkovićeva vlada »ratovala« s Cerarovom vladom koja je pokušavala jednostrano implementirati arbitražnu odluku koju Hrvatska ne priznaje, predsjednica je spremno sudjelovala u Pahorovoj pompoznoj predstavi. Predsjednici Austrije i Mađarske, recimo, iako pozvani, nisu došli.

Premda se radilo o simbolici i protokolu, poruka koju je hrvatska predsjednica željela poslati nije bila samo simbolična. Priznala je da je imala niz upita hoće li ići u Sloveniju, no ona o odlasku uopće nije dvojila. Predsjednica želi poručiti da je ona ta koja ima inicijativu, dok je premijer Plenković istodobno mjesecima bezuspješno pokušavao nagovoriti Cerara na sastanak. Predsjednica koja je na dužnosti tri godine s Pahorom se, formalno ili neformalno, dosad sastala više od 25 puta. No što je konkretan rezultat tolikih sastanaka i razgovora? Jesu li njih dvoje ijedno pitanje riješili? Ili barem približili rješenju? Na to je pitanje teško odgovoriti pozitivno, što je i normalno s obzirom na oskudne ovlasti koje predsjednici imaju. U parlamentarnim sustavima predsjednici nisu oni koji rješavaju probleme, jer za to nemaju ovlasti. Tako je i u Hrvatskoj, premda bi se iz ponašanja aktualne hrvatske predsjednice mogao steći suprotan dojam. Istina je da je predsjednica po Ustavu sukreatorica vanjske politike s Banskim dvorima, no vanjsku politiku u Hrvatskoj vodi vlada, a ne predsjednica države.

Drugi primjer u kojem je predsjednica države u očitom nesuglasju s premijerom i svojim ovlastima je njezino guranje inicijative Tri mora. Dok Plenković pokušava nametnuti ulazak Hrvatske u Schengen odnosno Eurozonu kao nove strateške ciljeve Hrvatske, predsjednica zagovara inicijativu koja nije dio europske politike i čiji je summit u Varšavi Europska komisija bojkotirala. I ta je inicijativa jedan od razloga zbog kojih Europa danas Hrvatsku sve više vidi kao vjernu američku pudlicu u ovom dijelu svijeta i saveznicu Poljske i Mađarske, članica EU koje imaju najozbiljnije probleme sa shvaćanjem temeljnih demokratskih vrijednosti, što Plenkovića sigurno ne veseli.

A sada je tu i njezin naprasan poziv predsjedniku Srbije da posjeti Hrvatsku. Ponovno je riječ o soliranju, odnosno o preuzimanju inicijative, iako je jasno da je njezin eventualni uspjeh u ovom slučaju ograničen isključivo na simboliku, što s obzirom na mizernu razinu hrvatsko-srpskih odnosa samo po sebi ne mora biti loše. Dovoljno je prisjetiti se famozne deklaracije o unapređenju odnosa Hrvatske i Srbije, koju su Grabar-Kitarović i Vučić, tada kao srpski premijer, potpisali u Subotici 2016. godine. Taj je dokument ostao mrtvo slovo na papiru s obzirom na to da predsjednica tadašnju Oreškovićevu vladu uopće nije obavijestila što potpisuje, niti je tadašnja vlada sudjelovala u njezinoj izradi, a predsjednica nema ovlasti realizirati ono što u deklaraciji piše.

Predsjednici države nisu oni koji rješavaju probleme; oni stupaju na scenu kada su problemi već riješeni. Oni su oni koji sporazume i dokumente – ali tek nakon što ih predstavnici vlada usuglase – potpisuju, a ne oni koji o njima pregovaraju.

Koliko je konkretnih pitanja između Hrvatske i Srbije riješeno otkako je Kolinda Grabar-Kitarović na Pantovčaku? Nijedno, a tako će i ostati ako se Banski dvori ne uključe u njihovo rješavanje. Granično pitanje, problem nestalih, povrat umjetnina..., sve su to pitanja za koja je nadležna Plenkovićeva vlada.

Zato je ono što se dogodilo u trenutku kada je predsjednica države uputila javni poziv predsjedniku Srbije zateklo Banske dvore. U trenutku kada Plenković ratuje s Beogradom, koji izložbom o Jasenovcu u New Yorku pokušava povezati NDH i današnju Hrvatsku, predsjednica države poziva predsjednika Srbije u Zagreb. Zato jučer Plenković, iako je govorio o najnovijem sporu s Beogradom, ni jednom riječi nije spomenuo predstojeći Vučićev posjet Zagrebu, jasno dajući do znanja što o njoj misli, kao što je svojedobno šutio i o inicijativi Tri mora.

Premijeru Andreju Plenkoviću mora biti jasno da ovdje više nije riječ samo o jednom ekscesu, nesporazumu, nego se radi o nastojanju predsjednice države da potpuno preuzme vođenje vanjske politike. Ne radi se više o tome ima li Hrvatska dvije vanjske politike, jer očito je da ima samo jednu – onu predsjednice Grabar-Kitarović. Je li riječ i o pokušaju predsjednice da se nametne i dokaže kao političarka koja je sposobnija i uspješnija od neuspješnog i neodlučnog premijera, i koja ga ima ambiciju zamijeniti? Želi li predsjednica ovim ojačati svoj položaj unutar onog dijela HDZ-a nesklonog Plenkoviću? Čak i ako je odgovor na to pitanje potvrdan, predsjednici države netko bi trebao reći da u tom slučaju najprije mora pobijediti na parlamentarnim izborima, ali i da je korištenje vanjskopolitičkih tema za unutarstranačke obračune odraz krajnje nezrelosti i neozbiljnosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka