Slovenija je danas ponovno, kao i potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća, avangarda zapadnog Balkana. U zadnjim godinama jugoslavenske federacije upravo je u Sloveniji planula iskra demokratizacije dovodeći u pitanje posljednje jugoslavenske svetinje – partijski monopol i JNA – kao posljednje stupove bivše države. Od svih zemalja nastalih raspadom bivše zajednice Slovenija danas prednjači u artikulaciji uzroka duboke krize u koju smo upali, identificiranju najvećih krivaca za sadašnje stanje, kao i mogućih puteva izlaska iz sadašnje gospodarske, političke i društvene agonije. 

    Od Slovenije smo to i očekivali. 

    Riječ je o zemlji koja se od svih zemalja bivše Jugoslavije – ali i od svih tranzicijskih zemalja – vinula najviše: bila je najnaprednija i najbogatija zemlja nove Europe, zbog čega je postala tranzicijski model za ostale tranzicijske zemlje. Prozvali su je balkanskom Švicarskom. U EU ušla je u prvom velikom valu proširenja, još 2004., a prva je od svih novih članica uvela euro, i prva je nova članica koja je 2008. predsjedala EU-om. U Bruxellesu i drugim europskim metropolama o Sloveniji se govorilo s poštovanjem. Dohodak slovenskog stanovništva ubrzano se približavao prosječnom europskom dohotku. Po kupovnoj moći Slovenci su se najviše približili Europi 2008., kada su dosegnuli 91 posto europskog prosjeka, da bi se već 2010. spustili na 85 posto. I odonda stalno padaju. 

    Nakon niza blistavih uspjeha, s krizom su se zaredali neuspjesi. U samo nekoliko mjeseci urušila su se najveća slovenska poslovna carstva, poput Pivovarne Laško, Istrabenza ili Mariborske nadbiskupije. Cijele gospodarske grane su propale. Broj nezaposlenih raste, a trećini stanovništva prijeti siromaštvo. Kreditne agencije samo su dovršile posao. 

    No, Slovencima je najteže palo da su izgubili ono nešto što ih je dijelilo od ostalih naroda s kojima su nekoć dijelili državnu zajednicu. Sve ono po čemu su bili bolji od ostalih. Vrjedniji. Sposobniji. Štedljiviji. Uspješniji. Slovenci su u krizi izgubili samopoštovanje. 

    I kad se činilo da je sve izgubljeno, u Sloveniji se dogodio klik. Reset. Slovencima je voda došla do grla. I odlučili su reći dosta! Umjesto na predsjedničke izbore, koje su uglavnom ignorirali, Slovenci su masovno izašli na ulice. Ne samo u Ljubljani i Mariboru, nego i u svim većim slovenskim gradovima. Deseci tisuća ljudi odlučilo je udobnost svojih domova zamijeniti nesigurnim ulicama. 

    Slovenci su uzeli stvari u svoje ruke. 

    Za razliku od konfuznih prošlogodišnjih prosvjeda u Hrvatskoj, slovenski prosvjednici itekako dobro znaju što je razlog njihova bijesa. Iako su mjere štednje i radikalni rezovi u zdravstvu, školstvu i obrazovanju kod njih bili brutalniji nego u Hrvatskoj, nije problem samo u tome. Slovenci su se pobunili protiv onih koji su im oteli državu, a ne samo protiv korumpiranog mariborskog gradonačelnika Franca Kanglera; protiv nedodirljivih, korumpiranih i kriminalnih političkih elita – lijevih i desnih, podjednako – koje su u Sloveniji iznad zakona i iznad naroda. 

    No prosvjedi su ubrzo prerasli – i to je ono zbog čega je slovenski slučaj i za nas poučan – u pobunu protiv samog kapitalizma; protiv sistema koji sistematično proizvodi siromaštvo, nezaposlenost, bijedu za većinu i ekstremnu nejednakost, a bogatstvo koncentrira u rukama privilegirane manjine. Slovenci su se prvi u regiji pobunili protiv takve sistemske pljačke, ali tek pošto su – nakon nezaštićenih i obespravljenih bosanskih građevinskih radnika, tisuća izbrisanih i stotina tisuća neisplaćenih hrvatskih i bosanskih štediša Ljubljanske banke – na red došli i sami – Slovenci.