Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 4n
Sutra: 11° 11° 4n
15. studenoga 2018.
Zlu ne trebalo Denisa Romca

Naši kurvini sinovi

foto: REUTERS
foto: REUTERS
Autor:
Objavljeno: 31. siječanj 2011. u 11:22 2011-01-31T11:22:40+01:00

To što je »vodeća sila slobodnog svijeta«, koja se nadaleko dičila  svojom »demokracijom« i »ljudskim pravima«, podržavala neke od  najgorih izroda koje svijet poznaje, u tom trenutku nije bilo  najvažnije. Amerikancima je jedino bilo bitno da njihovi »kurvini  sinovi« i satrapi s Kariba uspješno proganjaju komuniste, marksiste,  ljevičare, i sindikate...  

Amerikanci su ih cinično nazivali »našim kurvinim sinovima«,  kako je svog nikaragvanskog saveznika Anastasija Somozu  jednom zgodom opisao Franklin Delano Roosevelt. U svojim  zemljama bili su generalisimusi, poglavari i očevi domovine, kako u  svom velikom romanu »Jarčevo slavlje« podsjeća Mario Vargas Llosa,  baveći se zloglasnim dominikanskim diktatorom Rafaelom Trujillom. 

Hladni rat davno je završen, no Europska unija još uvijek ima  svoje prijateljske diktatore i svoje »kurvine sinove«

Alfredo Stroessner u Paragvaju, Fulgencio Batista na Kubi, general  Humberto Branco u Brazilu, Raoul Cedras, Francois Duvalier i Jean  Claude Duvalier na Haitiju, Manuel Noriega u Panami, Augusto  Pinochet u Čileu, spomenuti Somoza i Trujillo, svi su oni bili  prijateljski diktatori i vjerni američki saveznici. 

Vladali su isključivo uz blagoslov Washingtona, kao što su i odlazili  s prijestolja – vojnim pučevima i prevratima, kako su i dolazili – tek  onda kada bi potpora »jenkija« ili »gringosa« iščezla. Većina  karipskih i latinoameričkih diktatora završila je elitne američke  vojne škole. Tada su obično počeli surađivati i s CIA-om. 

To što je »vodeća sila slobodnog svijeta«, koja se nadaleko dičila  svojom »demokracijom« i »ljudskim pravima«, podržavala neke od  najgorih izroda koje svijet poznaje, u tom trenutku nije bilo  najvažnije. Amerikancima je jedino bilo bitno da njihovi »kurvini  sinovi« i satrapi s Kariba uspješno proganjaju komuniste, marksiste,  ljevičare, i sindikate...  

U skladu sa tadašnjom američkom hladnoratovskom doktrinom  zadržavanja (containment), kojom je Washington želio spriječiti  širenje komunističke ideologije, Amerikanci su regrutirali i pomagali  dolazak na vlast svojih »prijateljskih diktatora« diljem zapadne  hemisfere, smatrajući ih djelotvornim štitom protiv širenja  komunizma. 

Hladni rat davno je završen, no Europska unija još uvijek ima  svoje prijateljske diktatore i svoje »kurvine sinove«. U svom  »južnom dvorištu«, na Mediteranu, Europa podržava  nepotističke, korumpirane i despotske režime, kao što je Amerika  nekad podržavala svoje latinskoameričke diktatore. 

Francuska se politika i danas temelji na kolonijalnom diskursu.  Ministrica vanjskih poslova Michele Alliot-Marie svrgnutom  tuniskom diktatoru Benu Aliju do zadnjeg je trenutka nudila pomoć  u suzbijanju nereda.

No nije riječ samo o Francuskoj: Bena Alija je  lani u svibnju u Bruxellesu kao »saveznika i pouzdanog partnera EU«  primio Jose Manuel Barroso, a sve članice suglasile su se da se  Tunisu dodijeli povlašteni trgovinski status i pomoć EU, premda  represija kojom je Ben Ali zatirao svoje političke protivnike i medije  u Tunisu nije nimalo jenjavala. 

Ono što je Amerikancima u Latinskoj Americi bio komunizam,  Europskoj uniji danas je u tobožnja borba protiv islamskog  fundamentalizma i terorizma

Ben Ali nije iznimka. Cirkusantski Moamar Gadafi, jedan od  najdugovječnijih diktatora današnjice, alžirski vlastodržac Abdelaziz  Bouteflika, Hosni Mubarak u Egiptu..., svi oni imaju solidnu potporu  EU, ili barem nekih važnijih europskih zemalja. 

Amerikanci se javno odriču Hosnija  Mubaraka, svog čovjeka u Egiptu (ta je zemlja lani bila četvrta po  visini američke pomoći, poslije Izraela, Afganistana i Pakistana), dok  se iza zatvorenih vrata pribojavaju njegova svrgavanja, jer bi to  narušilo »stabilnost« i ugrozilo »američke interese«.

Ni EU ne želi  jasno podržati mlade prosvjednike u Tunisu, Alžiru, Jordanu i Egiptu,  zatvarajući oči pred činjenicom da nije riječ o islamskim fanaticima,  već o novoj, digitalnoj generaciji, kojoj je dosta bijede,  nezaposlenosti i diktature jednog čovjeka. U Egiptu se Europljani  plaše dolaska na vlast ekstremne Muslimanske braće, kao da je  uopće moguća ekstremnija vladavina od Mubarakove...

Europa okreće glavu od revolucije na Mediteranu, a s njom šuti i  Hrvatska, koja, ustvari, i nema vlastitog mišljenja, kao što već  odavno nema ni svoje vanjske politike. Sramotno!

Iako bi demokracija i temeljna ljudska prava trebali biti ključ  europske vanjske politike, ništa od toga ovdje nije slučaj. Od takve  kukavičke i licemjerne europske politike današnji diktatori i despoti  ne strepe, niti se oni obespravljeni koji su opravdano ustali za svoja  prava u nju uzdaju. Europa je poražena na Mediteranu. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka