Grad: Rijeka
Danas: 18° naoblaka
Sutra: 8° 20° maglovito
26. rujna 2017.
Komentar Denisa Romca

kolumna Ministar koji nije smio otići

Andrej Plenković i Damir Krstičević / Foto Ivo ČAGALJ/PIXSELL
Andrej Plenković i Damir Krstičević / Foto Ivo ČAGALJ/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 25. srpanj 2017. u 12:36 2017-07-25T12:36:00+02:00

Iako ne treba sumnjati u to da bi i SDP-ova vlada i predsjednik podržavali sličnu politiku, valja priznati da je aktualna vladajuća vrhuška na Pantovčaku i u Banskim dvorima stupanj servilnosti podignula na novu, dosad neviđenu razinu. Zato Krstičević, uz predsjednicu države glavni protagonist te servilnosti, ne smije otići

Nakon što je hipersenzibilni ministar obrane Damir Krstičević prošlog tjedna podnio »neopozivu ostavku«, jučer je objavio da se predomislio i da ipak ostaje ministar obrane. Krstičevićevo povlačenje »neopozive ostavke« bilo je potpuno očekivano. Sve ostalo u ovom slučaju nije uobičajeno.

Krstičević je najprije dao »neopozivu« ostavku, ali svoju ostavku nije poslao svom šefu, nego jednom dnevnom listu. Onda se pokazalo i da Krstičevićeva ostavka ipak nije neopoziva. Predsjednica države poručila je da Krstičevićevu ostavku odbija prihvatiti, iako ona uopće nije ovlaštena prihvaćati ministarske ostavke. Krstičevićev odlazak, zapravo, ni u jednom trenutku nije bio realan.

Da ministar ostaje bilo je jasno i prije nekoliko dana, kada je Krstičevićevo ministarstvo od pet zemalja zatražilo ponude za eskadrilu borbenih zrakoplova, koji će zamijeniti dotrajale MiG-ove 21. Ponude su zatražene iz pet zemalja, iako je, zapravo, riječ o izboru između švedskog Gripena i američkog rabljenog zrakoplova F-16, od Amerikanaca, Izraelaca ili Grka.

Taj poziv, nakon kojeg više nema nazad – i koji je znak da je Hrvatska definitivno krenula u nabavku nove borbene eskadrile – predstavlja definitivnu pobjedu ministra obrane, koji je proteklih mjeseci neumorno lobirao da se u taj posao krene. Krstičević je time nesumnjivo razgalio svoje američke pokrovitelje, koji trljaju ruke zbog hrvatske odlučnosti da u ovim nesigurnim financijskim vremenima preuzme financijsku obavezu tešku od 500 milijuna do milijarde eura.

Zato Krstičević mora ostati. Započeti posao mora odraditi do kraja, a njegovi pokrovitelji, zainteresirani za taj posao, ništa drugo neće dopustiti. U ovom je slučaju jedino paradoksalno što se Krstičević s predsjednicom sukobio oko uloge vojske u obrani od požara, iako svojom afektacijom i Krstičević i Grabar-Kitarović pritom prikrivaju poraznu činjenicu da oružane snage u ovoj zemlji nisu dizajnirane za pomoć stanovništvu u nevolji i katastrofama, nego isključivo za služenje NATO-u.

Hrvatska je vojska još u prošlom desetljeću postala ekspedicijska vojska, s malim brojem vojnika i mobilnim postrojbama, spremnim na intervencije u udaljenim regijama svijeta, čemu je prilagođeno i naoružanje i oprema. Primarna zadaća dosad je bila misija u Afganistanu, a ubuduće će biti na granici s Rusijom. Hrvatska onamo uskoro šalje skoro 300 vojnika, poput vojno i brojčano neusporedivo snažnije Francuske i Španjolske. Jedna Italija, primjerice, na Baltik šalje upola manje vojnika od Hrvatske. I sada još nabavlja skupocjene borbene letjelice, iako nema dovoljno kanadera za gašenje požara. Iako ne treba sumnjati u to da bi i SDP-ova vlada i predsjednik podržavali sličnu politiku, valja priznati da je aktualna vladajuća vrhuška na Pantovčaku i u Banskim dvorima stupanj servilnosti podignula na novu, dosad neviđenu razinu. Zato Krstičević, uz predsjednicu države glavni protagonist te servilnosti, ne smije otići.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka