Iako smo doznali mnoge pojedinosti o tome kako je prije nekoliko godina Slovenija pod velikim pritiskom Washingtona morala okončati blokadu Hrvatske, i kako je zapadna diplomacija prisilila Ljubljanu i Zagreb da prihvate arbitražni sporazum kao model rješavanja graničnog spora, nikad nismo doznali niti jedan jedini pouzdani detalj o tome kako su prošle godine, baš nekako u ovo vrijeme, naprasno procurili transkripti koji su Hrvatskoj poslužili kao alibi za povlačenje iz arbitraže.

Iz jedne zagonetne i prilično neoprezne rečenice tadašnjeg premijera Zorana Milanovića o tome kako bivši šef tajne službe Dragan Lozančić umjesto razrješenja zaslužuje da ga proglase narodnim herojem mnogi su izvukli zaključak da su snimke koje pokazuju kako su se slovenski član arbitražnog suda i slovenska diplomatkinja za arbitražu dogovarali o lobiranju kod drugih sudaca arbitražnog suda rezultat djelovanja Lozančićevih agenata. Slovenska diplomacija tu je izjavu odmah dostavila arbitražnom sudu, a vjerojatno i na druge zapadne adrese, interpretirajući cijelu priču kao špijunski skandal i kao pokušaj hrvatske strane da obavještajnim metodama sruši međunarodnu pravosudnu instituciju, odnosno arbitražni sud.
Nikad, međutim, nismo dobili nikakvu pouzdanu potvrdu o tome da su hrvatski špijuni snimili telefonski razgovor slovenskog arbitra i agentice, pa čak ni o tome da su hrvatske tajne službe kapacitirane za takav pothvat. Zato se, međutim, puno špekuliralo o tome da su zapravo moćne američke službe uhvatile slovenske aktere arbitraže u prekršaju, te da su snimke njihova kompromitirajućeg razgovora dostavile hrvatskoj strani, koja ih je onda, vješto brišući tragove, dostavila hrvatskim i srpskim medijima.

Američka je strana, naravno, kategorički zanijekala da je Washington odgovoran za to špijuniranje, a time i za aferu Pirangate, iako pritom američka strana, koja je imala krucijalnu ulogu pri dogovaranju i prihvaćanju arbitražnog sporazuma, ni u jednom trenutku nije željela jasno odgovoriti na pitanje podržava li nastavak arbitraže ili za njezin prekid. Iz Washingtona su pritom znakovito poručivali kako je granični spor bilateralno pitanje koje moraju razriješiti Zagreb i Ljubljana, a upravo je to predstavljalo vodu na mlin hrvatskoj strani.

Mnogo toga, međutim, možemo iščitati i iz tadašnjeg šireg političkog i strateškog konteksta, kada je kriza u Ukrajini bila na vrhuncu, a Europa je podijeljena oko sankcija što ih je Zapad nametnuo Rusiji. U to vrijeme, naime, Slovenija nije htjela žrtvovati svoje gospodarske odnose s Rusijom, pri čemu je važno znati da Slovenija u trgovini s nečlanicama EU najviše robe izvozi upravo u Rusiju, koja je zato njezin važan trgovinski partner. Taj je odnos došao do izražaja u mnogim prilikama, od slovenskog odbijanja zamrzavanja kontakata na najvišoj razini s Rusijom, pa je tako prošlog ljeta Sloveniju posjetio ruski premijer Dmitrij Medvedev, a krajem mjeseca Sloveniju će pohoditi i ruski predsjednik Vladimir Putin, pa sve do putovanja ministra Karla Erjavca u Moskvu i lobiranja protiv sankcija. Nije tajna da je slovensko sjedenje na dvije stolice jako iritiralo američke diplomate. No čini se da je Slovenija iscrpila američko strpljenje u trenutku kada su se pojavili planovi o ulasku ruskog kapitala u koparsku luku, što američka strana, nije teško pretpostaviti zašto, nije mogla dopustiti. Nekako u to vrijeme, dakle, iskrsnuli su transkripti koji su slovenski san o teritorijalnom izlazu na otvoreno more pretvorili u noćnu moru.

Ne tvrdimo, naravno, da između te dvije stvari postoji uzročno-posljedična veza, jer za tako nešto nema pouzdanih dokaza, kao što je bez dokaza teško tvrditi da je prošlotjedno uskrsnuće arbitražnog suda i njegova odluka da će bez obzira na hrvatsko otkazivanja arbitraže donijeti konačnu presudu izravno povezano s recentnim anticivilizacijskim i nedemokratskim trendovima u Hrvatskoj, ustašlukom koji je doveo do bojkota službene komemoracije u Jasenovcu od strane Srba, Židova i Roma te jurišom ekstremne desnice na slobodu medija. No ako možda postoji veza između tih događaja – a dobro znamo da se takve krupne stvari u pravilu ne događaju slučajno – je li onda moguće da je i u ovom slučaju, baš kao i u slovenskom prije godinu dana, glavni okidač za međunarodno-pravnu gabulu u kojoj će se za nekoliko mjeseci zateći Hrvatska, kada arbitražni sud objavi svoju odluku koju Hrvatska neće priznati, a ona će bez obzira na to itekako vrijediti, možda bilo koketiranje dojučerašnjeg vrha HDZ-a s Rusima, petljanje oko INA-e i MOL-a i prepuštanja hrvatskih energetskih potencijala Mađarima i Rusima?

Nećemo, naravno, decidirano odgovoriti na ovo pitanje, niti tvrdimo da je upravo to ovdje slučaj, jer za to nemamo izravnih dokaza. Ovdje se doista radi samo o kontekstu i indicijama, no i oni nam katkad puno toga govore.