Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 1
Sutra: 18° 21° 1
25. travnja 2018.
Zlu ne trebalo Denisa Romca

kolumna Kako je Plenković zagrizao slovensku udicu u Piranskom zaljevu

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 12. siječanj 2018. u 19:35 2018-01-12T19:35:03+01:00

Slovenija s 80 posto Piranskog zaljeva nije ostvarila nijedan od strateških ciljeva zbog kojih je inzistirala na arbitraži, no hrvatska se strana, očito nepripremljena i neupućena, ipak dala upecati na slovenski mamac

Dobro je da se u Hrvatskoj, zahvaljujući arbitražnoj krizi, posljednjih dana naglo povećalo zanimanje za slovensku politiku i situaciju u Sloveniji općenito. Odnosi sa susjedima trebali bi biti najvažniji segment svake vanjske politike, a toga, dakako, nema bez dobre informiranosti i ekspertize. Upravo je Slovenija za to odličan primjer. Jer Slovenija se Hrvatskom, ali i cijelim susjedstvom, diplomatski i gospodarski, već godinama, zapravo desetljećima, bavi na ozbiljan i sustavan način.

Štoviše, slovensko bavljenje Hrvatskom često graniči s opsesivnošću. Kada je koncem prošlog ljeta na Bledu održan tradicionalni Strateški forum, najveći međunarodni skup takve vrste u regiji, slovenski problemi s Hrvatskom i arbitražom potpuno su zasjenili taj skup, koji je trebao biti fokusiran na pitanja kao što su sigurnost, integracije te budući izazovi u Europi i njezinom okruženju.

Koncem prošlog tjedna u Brdu kod Kranja održano je tradicionalno godišnje diplomatsko savjetovanje, na kojem su slovenski diplomati saslušali što im imaju reći državni čelnici. A oni nisu govorili ni o čemu drugome osim o Hrvatskoj.

To nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Skoro sva slovenska vanjska politika fokusirana je isključivo na Hrvatsku. I tako je već godinama. Hrvatska je godinama njezin glavni cilj i smisao. Slovenska diplomacija većinu svojih kapaciteta i energije troši na Hrvatsku, a čak su i odnosi s trećim zemljama definirani odnosom prema Hrvatskoj.

Kada je nedavno postalo jasno da će Poljska biti jedina ili skoro jedina europska zemlja koja će otvoreno podržati hrvatsku stranu u arbitražnom sporu Zagreba i Ljubljane, na što je Ljubljana ubrzo odgovorila porukom da je spremna podržati europske sankcije protiv Poljske zbog kršenja vladavine prava. Hrvatska, s druge strane, svojom suzdržanošću u tom pitanju zapravo podržava poljsko vodstvo.

Slovenska se politika, za razliku od hrvatske, mjesecima i godinama pripremala za ovu situaciju. Obilazila je teren i informirala ljude o promjenama koje će uslijediti nakon objave arbitražne odluke i nakon njezine implementacije. Slovenski političari i diplomati u svim svojim razgovorima strpljivo su lobirali objašnjavajući svoja stajališta, pogotovo nakon izbijanja arbitražnog skandala u ljeto 2015. godine, u čemu su bili iznenađujuće uspješni. Većina članica EU-a eksplicitno ili implicitno podržala je stajalište Ljubljane u sporu s Hrvatskom. Arbitražni je sud nakon zamjene kompromitiranog suca nastavio rad, upravo onako kako je Ljubljana htjela, iako arbitražna odluka naposljetku ne izgleda onako kako je Ljubljana htjela, kako na moru, tako i na kopnu.

Danas Ljubljana deklarativno zagovara implementaciju arbitraže, no što je točno na terenu poduzela Ljubljana? Od 20-tak spornih graničnih točaka koje su bile predmet arbitraže, od kojih je Slovenija u arbitraži većinu izgubila, odluku je odlučila implementirati samo na moru u Piranskom zaljevu, jednoj od samo tri ili četiri točke u kojima je Slovenija prošla relativno bolje od Hrvatske. Slovenija tako nastupa kao tobožnja arbitražna pobjednica u ovom sporu, dok bi Hrvatska u tom slučaju trebala biti gubitnica, iako ni jedno ni drugo nije točno! Zahvaljujući situaciji u Piranskom zaljevu, naime, stječe se potpuno pogrešan dojam da je Ljubljana kontroverznom arbitražom ostvarila svoje interese, što uopće nije točno.

Ljubljana nije ostvarila ključan cilj zbog kojeg je krenula u ovaj spor: teritorijalni kontakt s otvorenim morem. U cijelu avanturu s blokadom hrvatskih pristupnih pregovora prije desetak godina, koja je naposljetku okončana dogovorom o arbitraži, Slovenija nije krenula zbog Piranskog zaljeva, nego upravo zbog famoznog teritorijalnog izlaza na otvoreno more, i to ne zbog budućnosti i konkurentnosti koparske luke, kako se u nas sada pogrešno govori – koparska se luka sasvim lijepo razvijala i rasla svih ovih godina i bez toga, kao što brodovi posve neometano plove prema Kopru i iz njega – nego isključivo zbog infantilne zloupotrebe ovog pitanja od strane nacionalističkih političara, koji su to pitanje javnosti i biračima uspijevali predstaviti kao vitalno i važno.

I naposljetku Slovenija taj famozni teritorijalni kontakt, mračni predmet želja, nije dobila. »Junction« što ga je definirao arbitražni sud i dalje je hrvatsko teritorijalno more, s tim da Slovenija na njemu dobiva pravo služnosti, korištenja, no to je po važećim konvencijama Slovenija imala i do sada. Hrvatska to pravo Sloveniji nikad nije osporavala niti pokušala osporiti. Još koncem devedesetih Hrvatska je predlagala Ljubljani da se tako riješi ovaj spor, na što Ljubljana nije pristala. Slovenija s 80 posto Piranskog zaljeva nije ostvarila nijedan od strateških ciljeva zbog kojih je inzistirala na arbitraži, no hrvatska se strana, očito nepripremljena i neupućena, ipak dala upecati na slovenski mamac u Piranskom zaljevu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka