Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 26° 3
Sutra: 26° 26° 3
26. kolovoza 2019.
Rijeka bez industrije

kolumna KOMENTAR DENISA ROMCA Zadnji krik za spas industrijske Rijeke

snimio Silvano Ježina
snimio Silvano Ježina
Autor:
Objavljeno: 6. studeni 2018. u 15:16 2018-11-06T15:16:41+01:00

Prosvjed radnika »3. maja« treba shvatiti ne samo kao oblik socijalnog bunta, nego prvenstveno kao završni krik za spas industrijske Rijeke.

Koliko smo samo puta slušali o tome kako je Hrvatska smještena na bogomdanoj poziciji i kako joj prirodni resursi, osobito Jadransko more i plodna slavonska ravnica, jednostavno osiguravaju prosperitet? Upravo Rijeka, sa svojom jedinstvenom pozicijom na sjeveru Jadrana ima posebno mjesto u toj mitologiji o bezbrojnim potencijalima Hrvatske. Rijeka, međutim, nikako ne uspijeva realizirati te svoje potencijale, baš kao što ni Hrvatska nije postala važno prometno čvorište ni energetska sila, premda su nas političari bezbroj puta uvjeravali da smo na korak do tog cilja.

Baš Rijeka sa svojom vječno neiskorištenom lukom, brodogradilištima i nekoć slavnom industrijom najbolje dokazuje kako potencijal nije dovoljan i kako resursi ne znače da će onaj tko ih posjeduje automatski postati bogat i uspješan. Hrvatska i Rijeka imaju sjajnu brodograđevnu tradiciju, brodogradilišta koja imaju infrastrukturu, radnike koji znaju graditi brodove, koji su ujedno i najkompleksniji proizvod hrvatske industrije u cjelini, ali to svejedno ne znači da će hrvatska i riječka brodogradilišta opstati. Sve ovo – resursi, znanje i kadrovski potencijal – ne znači ništa bez pametne nadgradnje, a nje nema bez aktivne institucionalne uloge države. Jer nema te brodogradnje u svijetu koja je opstala bez pomoći države, bilo da je riječ o Kini ili Njemačkoj.

I to je naš glavni problem, ne samo kada je riječ o brodogradilištu »3. maj«, nego i kada se radi o preostaloj industriji u zemlji. Hrvatskoj nedostaje ta pametna nadgradnja, jer država nema pojma što bi s brodogradnjom, kao ni ostalom industrijom u zemlji. Vlada, odnosno država, koja mora osigurati povoljno makroekonomsko okružje za razvoj brodogradilišta, bježi od svoje odgovornosti. Brodogradilišta ne propadaju samo zadnja tri mjeseca, nego propadaju već godinama, sustavno, što potvrđuju i statistički podaci za posljednjih nekoliko mjeseci, ali i za posljednjih 30 godina. Zato krivnju ne treba svaljivati samo na aktualnu vladu, nego i na većinu prethodnih.

Drugim riječima, nema uspjeha u brodogradnji bez šireg okvira. Tradicija, znanje i kadrovi sami po sebi nisu dovoljni. Kada je početkom desetljeća zbog krize njemačka automobilska industrija gubila europska tržišta, njemački proizvođači snažno su se okrenuli brzorastućem kineskom tržištu, a vrata im je otvorila – Angela Merkel. Hrvatska politika, čak i kad je to pokušavala, nikad u tome nije bila uspješna. Premijer Plenković ovih dana u Kini očajnički traži investitore za posrnule kompanije, pa i brodogradilišta, i to nakon što su se izjalovile sve dosadašnje najave dolaska kineskog kapitala u Rijeku. Bez pametnog upravljanja industrijskim potencijalom ovi će resursi – osobito kadrovi – u skladu s tržišnim zakonima, svoju budućnost potražiti drugdje, u zemljama koje znaju upravljati svojim gospodarstvom i svojom industrijom.

Zato jučerašnji prosvjed radnika »3. maja« treba shvatiti ne samo kao oblik socijalnog bunta, nego prvenstveno kao završni krik za spas industrijske Rijeke, a onda i industrijske Hrvatske. O spasu brodogradilišta ovisi i spas brojnih drugih tvrtki i radnih mjesta. No to je pitanje koje je nemoguće riješiti u Rijeci. Ono se može rješavati jedino u Zagrebu, a ondje se, međutim, ovih dana više bave skidanjem odgovornosti za propast brodogradnje sa sebe nego spašavanjem škverova.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka