Grad: Rijeka
Danas: 14° djelomično oblačno
Sutra: 4° 16° djelomično oblačno
24. listopada 2017.
Zlu ne trebalo Denisa Romca

Komentar Hrvatska treba priznati arbitražu - što prije, to bolje

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 15. rujan 2017. u 14:27 2017-09-15T14:27:50+02:00

Ovaj put Hrvatska mora pokazati da je sposobna ne samo za svađe, nego i za rješenja. Dogovor sa Slovenijom mogao bi biti prvi primjer

Nemoguće je u ovom trenutku predvidjeti kada će i hoće li uopće u dogledno vrijeme hrvatsko-slovenski arbitražni spor biti riješen. Usuđujemo se, međutim, špekulirati o tome što bi odgovorna politika na hrvatskoj strani u ovom trenutku trebala napraviti, iako je zasad teško pretpostaviti hoće li odgovorni u Zagrebu tako i postupiti.

Već dugo na ovom mjestu uvjeravamo da Hrvatska neće moći ignorirati arbitražnu odluku, kolikogod ustrajavala na svojoj tvrdoglavoj, pojednostavljenoj i pomalo infantilnoj interpretaciji prema kojoj je hrvatskim napuštanjem arbitraže ona prestala postojati, a po istoj logici ne postoji ni arbitražna presuda. Istina je suprotna: iako je Hrvatska napustila arbitražu i jednoglasnom odlukom Sabora napustila arbitražni sporazum, arbitražni sud nastavio je rad, i to u skladu s arbitražnim sporazumom i ovlastima što ih je dobio suglasnošću stranaka u sporu, pa i Hrvatske. Hrvatska nije uspjela zaustaviti taj ad hoc sud koji je naposlijetku donio obvezujuću arbitražnu odluku. Ta je odluka međunarodno-pravna činjenica i njezino prihvaćanje od strane Hrvatske samo je pitanje vremena. Što dulje bude odgađala tu odluku, njezino donošenje bit će joj teže, a šteta veća.

Još je važnije, gledano s hrvatske strane, što je sama arbitražna odluka iznimno uravnotežena i neusporedivo povoljnija za Hrvatsku nego za Sloveniju. Arbitražni sud nije udovoljio ključnom slovenskom zahtjevu zbog kojeg je Slovenija prije jednog desetljeća i krenula u avanturističku blokadu Hrvatske jer nije odredio teritorijalni kontakt slovenskog teritorijalnog mora s otvorenim morem. Prilikom razgraničenja na kopnu arbitražni je sud primijenio tzv. katastarski kriterij, što je bio ključan hrvatski zahtjev, koji će biti od velike pomoći Zagrebu prilikom pregovora o razgraničenju na Dunavu.

Jedina realna frustracija na hrvatskoj strani rezultat je arbitražne crte kojom su četiri petine Piranskog zaljeva pripale Sloveniji, a jedna petina Hrvatskoj, no opet je riječ o kompromisu ako znamo da je slovenska strana zahtijevala cijeli Piranski zaljev i hrvatsko teritorijalno more do granice s Italijom. Slovenija će se morati zadovoljiti samo s režimom slobodnog prolaza kroz hrvatsko teritorijalno more, koji joj je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nudio još koncem devedesetih, a i kasnije je ta ponuda u ovoj ili onoj varijanti stalno bila na stolu, ali su je slovenski čelnici uvijek odbijali, inzistirajući isključivo na vlastitom teritorijalnom kontaktu s otvorenim morem. Slovenija je, drugim riječima, dobila ono što već ima, pravo slobodnog prolaska – temeljem Međunarodne konvencije o pravu mora – što joj Hrvatska ni u jednom trenutku nije pokušala osporiti, nudeći joj dodatna jamstva za to pravo.

Jedine žrtve arbitražnog razgraničenja u Piranskom zaljevu su hrvatski ribari koji love u tom području i koji bi novom granicom izgubili svoje tradicionalne ribolovne zone. Iako se špekulira da bi Hrvatska u slučaju prihvaćanja arbitražne odluke zahtijevala poseban režim za svoje ribare u Piranskom zaljevu, taj režim već postoji. Ribolovni dio SOPS-a, koji je potpisan davne 1997. – iako njegova primjena može početi tek nakon što je određena točna granica na moru – predviđa da svaki dan 25 slovenskih ribarica ima pravo loviti ribu u hrvatskim vodama, dok isti broj hrvatskih ribara može ribariti u slovenskom moru. Taj bi sporazum samo valjalo uskladiti sa sadašnjim potrebama ribara na tom području.

Ključan problem u prevladavanju ovog spora krije se u formalnostima. Hrvatska smatra da ne može prihvatiti arbitražnu odluku nakon što je saborskom odlukom istupila iz arbitraže. Zato predlaže da se sadržaj arbitražne odluke prihvati kao bilateralni dogovor, što bi moglo biti »face saving« rješenje za hrvatsku stranu. No premijer Plenković u tom slučaju mora uvjeriti svoje sugovornike u Ljubljani da će hrvatska strana ovog puta biti vjerodostojna i da se neće naglo povući prije implementacije dogovora, što neće biti jednostavna zadaća s obzirom na to da je Hrvatska već dvaput sa Slovenijom odbijala provesti dogovorena granična rješenja.

Hrvatska nema vremena. Europsku komisiju ne zanima kako će Hrvatska riješiti spor sa Slovenijom, niti će se, barem u ovoj fazi, u to miješati, samo želi da se taj problem riješi. To je suština onoga što je Jean-Claude Juncker prekjučer poručio iz Strasbourga, ali i onog što je njegov prvi potpredsjednik Frans Timmermans prije nekoliko dana govorio na Bledu i u Ljubljani. Slovenija je, primjerice, proteklih tjedana organizirala pet javnih rasprava o budućnosti EU-a i mjestu Slovenije u budućoj Europi, uoči ključnog prosinačkog summita EU-a na tu temu, svjesna važnosti te teme za budućnost Slovenije. Hrvatska, zabavljena susjedskim svađama i čarkama, nema vremena ni interesa za takve rasprave. Zato ovaj put mora pokazati da je sposobna ne samo za svađe, nego i za rješenja. Dogovor sa Slovenijom mogao bi biti prvi primjer. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka