Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 4
Sutra: 27° 27° 4
19. rujna 2018.
Zlu ne trebalo Denisa Romca

kolumna HDZ-ova izdaja Tuđmanovog "puta pomirbe"

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 17. studeni 2017. u 18:36 2017-11-17T18:36:53+01:00

U današnjoj Hrvatskoj Erdutski sporazum, nekoć trijumf mira i kompromisa, postao je isključivo »srpska stvar«, što svjedoči o potpunoj promjeni raspoloženja u zemlji

Nema nikakve sumnje kako je Erdutski sporazum, kojim je Hrvatska mirno reintegrirala Podunavlje, jedan od najvećih diplomatskih uspjeha neovisne Hrvatske. Često se naglašava kako je mirna reintegracija Podunavlja bila najuspješnija operacija u povijesti UN-a, no ta je operacija od iznimne važnosti za Hrvatsku. Zahvaljujući erdutskom kompromisu, hrvatski vojnici i civili nisu morali ginuti za oslobađanje tog dijela Hrvatske, a sporazum je također osigurao ostanak i opstanak velikog broja Srba u tom dijelu zemlje, jamčeći njihova ljudska prava, što je jedinstven primjer na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. U svim drugim slučajevima, naime, s vojskom su se povlačili i civili, rukovodeći se etnonacionalističkim načelom da nema života pod zastavom i upravom suprotne strane. No u Vukovaru, odnosno u Podunavlju, i nakon reintegracije tog područja u ustavnopravni poredak Hrvatske, ostaje živjeti značajna srpska manjina, što odstupa od dominantne etnonacionalističke matrice, ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim postratnim društvima na ovim prostorima.

Zanimljivo je da je i Erdutski sporazum dogovoren u Daytonu, iako se temelji na drukčijoj premisi od Daytonskog sporazuma. Dok Dayton predstavlja trijumf etnonacionalizma, jer je taj sporazum cementirao i amnestirao vojna osvajanja i etničko čišćenje, Erdutski sporazum rezultat je kompromisa i predstavlja zametak izgradnje multietnične zajednice, u kojoj nacionalna vlast većine ne znači automatski i negaciju prava manjine.

Erdutski sporazum i mirna reintegracija Podunavlja predstavljali su dokaz da je Hrvatska spremna na kompromis i dogovor, što je odraz zrelosti. Hrvatska je time pokazala da je sposobna ponašati se kao civilizirana i demokratska zemlja, što je zasigurno predstavljalo i jedan od važnih razloga koji su omogućili izlazak iz međunarodne izolacije u kojoj se Hrvatska našla u drugoj polovici devedesetih, ponajprije zbog zločina tijekom i nakon Oluje, a onda i zbog onemogućavanja povratka Srba u Hrvatsku.

Stoga je tragično vidjeti kako Erdutski sporazum, ali i mirna reintegracija Podunavlja, u današnjoj Hrvatskoj više nisu razlog za ponos. Nedavno obilježavanje 22. obljetnice potpisivanja Erdutskog sporazuma u Vukovaru medijska i politička Hrvatska uglavnom je ignorirala. Istina je da je na to obilježavanje premijer Andrej Plenković poslao svog izaslanika, osječko-baranjskog župana Ivana Anušića, no njegovo prisustvo samo je naglasilo odsutnost predstavnika drugih državnih institucija.

Prije sedam godina, kada se obilježavala 15. obljetnica Erdutskog sporazuma, u Podunavlje je stigao cijeli državni vrh. Tadašnji predsjednik države Ivo Josipović naglašavao je, primjerice, da se nijedan političar u Hrvatskoj više nema razloga bojati da će politika mira i pomirenja štetno utjecati na njegovu karijeru, a danas vidimo koliko je bio u krivu, kao što je pogriješio i kada je uvjeravao da će oni koji zagovaraju radikalnu politiku biti marginalizirani i da će uskoro u potpunosti napustiti hrvatsku političku scenu. Tadašnja premijerka Jadranka Kosor, recimo, govorila je o »zajedničkoj izgradnji budućnosti i mira« ističući da je upravo prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman Erdutskim sporazumom »trasirao put pomirbe«, što bi u današnjem HDZ-u najradije zaboravili.

U današnjoj Hrvatskoj Erdutski sporazum, nekoć trijumf mira i kompromisa, postao je isključivo »srpska stvar«, što svjedoči o potpunoj promjeni raspoloženja u zemlji. Hrvatska nudi Ukrajini model mirne reintegracije Podunavlja kao najbolji model vraćanja pobunjenih istočnih pokrajina u sastav Ukrajine, dok se kod kuće odriče i srami mirne reintegracije. Tomislav Josić, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i predsjednik savjeta za branitelje Vukovara, koji je i savjetnik ministra branitelja Tome Medveda – čime njegove izjave dobivaju i službeni karakter – ovih je dana u notornoj Bujančevoj Bujici otvoreno požalio što je Vukovar oslobođen mirnom reintegracijom, a ne vojnom akcijom. Jasno je, naime, što muči Josića: to što su u Vukovaru ostali živjeti njegovi srpski stanovnici, što Josić smatra farsom, žaleći što 1995. godine Hrvatska vojska nije umarširala u Vukovar, kao što je umarširala u Knin.

Ove sramotne riječi vukovarskog stožeraša i vođe borbe protiv ćirilice možemo shvatiti kao još jedno nacionalističko baljezganje i namjerno pozivanje na obračun uoči još jedne obljetnice pada Vukovara, no problem je u činjenici da Josić samo naglas artikulira dominantnu politiku aktualne vlasti. Jer ne predstavlja li i nedavni ulazak Hrvatske vojske u Vukovar maršom iz Vinkovaca – osim što se u tom slučaju sigurno radi o kršenju duha, a vjerojatno i slova Erdutskog sporazuma, odnosno njegove treće točke koja govori o demilitarizaciji Podunavlja – simbolično osvajanje Vukovara vojnim putem i ispravljanje »pogreške« o kojoj govori Josić?

N. REBERŠAK 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka