Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
Zlu ne trebalo Denisa Romca

Dvadeseti rođendan Hrvatske: Godine koje su pojeli skakavci

Foto: D. LOVROVIĆ
Foto: D. LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 20. lipanj 2011. u 16:28 2011-06-20T16:28:30+02:00

Hrvatska nije imala sreće sa svojom političkom elitom. Nije imala barem 100 poštenih političara čistih ruku – koliko ih je zapravo trebala – s nultom tolerancijom na korupciju, koji ne bi bili spremni sklapati paktove s tajkunima i koji ne bi državnu službu poistovjećivali sa zgrtanjem novca poreznih obveznika

Ako krajem ovoga tjedna, u kojem slavi i svoj 20. rođendan, Hrvatska doista dobije zeleno svjetlo za završetak svojih pregovora s Europskom unijom, hvastanja i samoljublja kod vladajućih političara neće nedostajati.

No, nije li okrugla obljetnica ove države prava prilika da se napokon trezveno zapitamo što smo to u ovih 20 godina postigli i imamo li uopće razloga za trijumfalizam? Možemo li doista biti zadovoljni što ćemo se, i to u najboljem slučaju, 24 godine nakon prvih demokratskih izbora, napokon integrirati u Europu, u što nas pokušava uvjeriti Jadranka Kosor? Je li grčki Janus, bog promjene i tranzicije, Hrvatima doista bio tako naklonjen? 

Hrvatska je 25. lipnja 1991., na temelju plebiscitarne volje velike većine svojih građana, krenula na put bez povratka. U tom trenutku još nitko nije mogao predvidjeti da će se mlada država ubrzo suočiti s krvavim ratom – prvim oružanim sukobom na tlu Europe poslije Drugog svjetskog rata. 

Hrvatska se pokazala puno vještijom u obrani svoje nezavisnosti, nego u izgradnji demokratskog društva i socijalno osjetljivog kapitalističkog sustava. Hrvatsku je poharala divljačka privatizacija, koju je manjina iskoristila za osobno bogaćenje. U društvu je pobijedio nacionalizam. 

Bez obzira na nesumnjive zasluge prvog predsjednika Franje Tuđmana za opstanak Hrvatske u najtežim ratnim danima, demokratska tranzicija Hrvatske zapravo je započela tek njegovom smrću. S Tuđmanom nismo dobili istinsku demokraciju, nego demokraturu, neobičnu mješavinu formalne demokracije s autoritarnim otklonom. 

Pokojni je predsjednik bio opsjednut strahom od regije, histeričnim strahom koji je za skoro cijelo jedno desetljeće unazadio Hrvatsku i ugrozio njezinu europsku perspektivu. Tek poslije Tuđmana Hrvatska je shvatila kako je Tuđman bio u zabludi i kako je regija njezina šansa, a ne kazna. 

Regionalna suradnja jedan je od uvjeta za EU. No, to je podrazumijevalo odbacivanje stare balkanske matrice po kojoj su svi regionalni problemi rješavani – oružjem. Nova situacija predstavlja povijesnu priliku za Hrvatsku, koja na taj način postaje značajan segment ukupne europske političke i sigurnosne arhitekture. 

No, Hrvatska je prekasno prihvatila nova pravila igre. Hrvatsku su u međuvremenu pretekle sve zemlje srednje i istočne Europe, koje su joj krajem osamdesetih gledale u leđa. Kada se o tome u Hrvatskoj i govori, opravdanje je kako je Hrvatska, za razliku od ostalih tranzicijskih zemalja, imala rat. No, rat ne objašnjava hrvatsko zaostajanje. 

Ovdje nećemo povlačiti paralele sa Slovenijom, koja je s nešto boljih startnih pozicija krenula 1990., no punopravnom članicom EU postala je čak desetljeće prije nego što će to Hrvatskoj poći za rukom. Prosječna neto plaća u Sloveniji danas je za samo nekoliko eura niža od 1.000 eura. Nećemo spominjati ni Poljsku, koja je pravo čudo, u svjetskim razmjerima, i koju globalna kriza nije ni okrznula. 

Uzet ćemo u obzir Slovačku, čija je tranzicija usporediva s hrvatskom. Slovačka se svog autokrata, Vladimira Mečiara, oslobodila samo dvije godine prije Hrvatske, no ipak je u EU ušla cijelo desetljeće ranije. 

Hrvatska tranzicija bila je spora i mučna. Hrvatska je, zapravo, zemlja propuštenih prilika. Hrvati su prije dva desetljeća odlučno odbacili stari sustav, ali nisu znali izgraditi novi. Uvijek su nam za naše nazadovanje i stagnaciju bili krivi drugi. Dok danas jedna Slovačka krupnim koracima grabi naprijed, a kriza ju je samo okrznula, Hrvatska podsjeća na Titanik.

Za Hrvatskom su dva desetljeća korupcije i bezakonja. 

Hrvatska nije imala sreće sa svojom političkom elitom. Nije imala barem 100 poštenih političara čistih ruku – koliko ih je zapravo trebala – s nultom tolerancijom na korupciju, koji ne bi bili spremni sklapati paktove s tajkunima i koji ne bi državnu službu poistovjećivali sa zgrtanjem novca poreznih obveznika.

Da je imala samo 100 takvih političara, na svim razinama, Hrvatska bi, unatoč ratu, bila tamo gdje je danas Slovačka. Ili barem blizu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka