Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
13. studenoga 2018.
Komentar Denisa Romca

Komentar Diplomatski fijasko premijera diplomata

Andrej Plenković na Općoj skupštini UN-a / Foto Vlada RH
Andrej Plenković na Općoj skupštini UN-a / Foto Vlada RH
Autor:
Objavljeno: 29. rujan 2017. u 17:24 2017-09-29T17:24:15+02:00

Plenković je možda jednostavno pogrešno procijenio posljedice svog nastupa pred UN-om, tim više što mu to – sjetimo se neopreznog nastupa u Ukrajini na početku mandata – ne bi bilo prvi put

Nakon neočekivane prošlotjedne eskalacije hrvatsko-slovenskog arbitražnog spora pred Općom skupštinom UN-a, za koju je ovaj put izravno odgovoran premijer Andrej Plenković, bilateralni prijepor sa Slovenijom u Hrvatskoj je pao u drugi plan. Plenkovićeva vlada, suočena s kulminacijom rata oko Agrokora, očito nema energije za borbu na više frontova, što Hrvatsku ponovo dovodi u pasivnu poziciju, a to znači i nove probleme za Zagreb.

Još donedavno se činilo da je rješenje blizu. Iz Zagreba su stizali neslužbeni signali o spremnosti Hrvatske da prihvati sadržaj arbitražne odluke – ako već ne i samu odluku – ako Slovenija pristane na oblikovanje kondominija za hrvatske i slovenske ribare u akvatoriju Piranskog zaljeva. U Ljubljani su bili zadovoljni takvim pokušajima smatrajući ih potvrdom da su na hrvatskoj strani napokon shvatili arbitražnu realnost, iako su slovenski čelnici i dalje ustrajavali isključivo na implementaciji arbitražne odluke.

Slovenski premijer Miro Cerar, međutim, nije odbijao dijalog s Plenkovićem. Štoviše, u jednom je trenutku bio pristao i na odlazak u Zagreb na sastanak s Plenkovićem bez precizno utvrđenog dnevnog reda, što vjerojatno svjedoči o tome da je i Ljubljana, a ne samo Zagreb, bila pod diplomatskim pritiskom da ne zatvara vrata dijalogu. Zbog svega toga Plenkovićev agresivan istup pred Općom skupštinom UN-a time još je neočekivaniji.

Plenkovićevo iznošenje bilateralnog problema pred najvažniju multilateralnu organizaciju na svijetu – što je samo po sebi apsurdno – predstavlja zaokret u odnosu na njegovu dosadašnju politiku deeskalacije i, kako je sam Plenković volio reći, dedramatizacije arbitražnog spora. Plenković je tim potezom izravno upropastio veliku priliku koja bi mu se ukazala da je Cerar stigao u Zagreb. Tim susretom, da je do njega došlo, Plenković bi Bruxellesu poslao poruku da se dijalog nastavlja. Time bi smanjio pritisak na Hrvatsku, iako je zapravo riječ o razgovoru radi razgovora, što je jasno već i po tome što je hrvatska strana najavljivala da će na sastanku staviti na stol »sva otvorena pitanja«.

No tim sastankom Plenković bi postigao još jedan važan cilj. Cerarov dolazak u Zagreb na razgovor o »svim otvorenim pitanjima« barem bi donekle otupio uvjerljivost Cerarove rezolutne tvrdnje da je spreman razgovarati isključivo o implementaciji presude, s obzirom na to da je ipak pristao na sastanak koji, barem formalno, implementaciju arbitraže nema na dnevnom redu. No i to je samo odraz iracionalne situacije u kojoj se Hrvatska zatekla. Hrvatska, naime, odbija provedbu arbitražne odluke, koja joj odgovara znatno više nego Sloveniji, dok Slovenija inzistira na njenoj implementaciji, iako arbitražom nije ostvarila planirane ciljeve.

Zašto se Plenković odlučio za drastičan zaokret u UN-u? Od političara s njegovim diplomatskim iskustvom, naime, očekivali bismo da je kadar procijeniti kakve će posljedice izazvati njegov nastup pred svjetskom državničkom elitom kod slovenske strane. Zato su na slovenskoj strani uvjereni da je Plenković namjerno izazvao novu krizu jer time želio namjerno sabotirati svoj zagrebački sastanak s Cerarom, koji otpočetka nije želio, kao što nije zainteresiran ni za rješavanje arbitražnog problema. Tako, naime, misli Borut Šuklje, bivši slovenski diplomat i jedan od najboljih poznavatelja slovensko-hrvatskih problema, iako njegovo objašnjenje proturiječi svemu onome što je Plenković govorio i radio od objave arbitražne odluke.

Za Plenkovićev agresivni nastup pred UN-om možda postoji i jednostavnije, prozaičnije objašnjenje. Možda je, naime, Plenković ovaj put jednostavno pogrešno procijenio posljedice svog nastupa, tim više što mu to – sjetimo se njegova neopreznog i nepromišljenog nastupa u Ukrajini na početku mandata, kojim je izazvao žestoku reakciju Moskve – ne bi bilo prvi put.

Možda je Plenković očekivao da će Cerar samo prihvatiti izazov i u svom govoru pred Općom skupštinom, koji je uslijedio nakon Plenkovićevog, uzvratiti istom mjerom, te da će sve završiti na još jednoj balkanskoj svađi pred UN-om. Pokazalo se, međutim, da su takva očekivanja, ako su i postojala, bila pogrešna. Slovenska delegacija u New Yorku navodno je za Plenkovićevo spominjanje arbitraže doznala tek dva sata nakon što je Plenković održao svoj 20-minutni govor, a Cerar je u svom izlaganju govorio o svemu – migrantima, terorizmu, solidarnosti, ljudskim pravima, okolišu, održivom razvoju, pa čak i zaštiti pčela – osim o arbitraži i Hrvatskoj. Blagost pred Općom skupštinom Cerar je nadomjestio naknadnom odlučnošću, poručivši Plenkoviću da neće doći u Zagreb. Time je još jedna prilika za rješenje ovog problema – kao, uostalom, i sve dosadašnje – nepovratno propuštena. I to Plenkovićevom krivnjom.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka