Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. listopada 2019.
Zlu ne trebalo

kolumna DENIS ROMAC Talijanski ekonomski brexit

Matteo Salvini /  Foto Reuters
Matteo Salvini / Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 25. siječanj 2019. u 17:52 2019-01-25T17:52:33+01:00

U kombinaciji s Brexitom, talijanski kolaps, koji možemo smatrati svojevrsnim ekonomskim brexitom, mogao bi biti fatalan i za Europu i za Italiju. Bio bi to najgori rasplet i za Hrvatsku, s obzirom na to da je Italija naša najvažnija trgovinska partnerica

Dugoočekivano i dugoodgađano preslagivanje unutar Europske unije napokon je započelo. Sukob između dvaju koncepata, liberalnog i iliberalnog, suverenističkog i globalističkog, populističkog i multilateralnog, koji se u proteklom razdoblju vodio između Europe i Trumpove Amerike, vratio se u Europu.

Italija, zemlja »stare Europe« i jedna od šest osnivačica EU-a, pokušava postati predvodnicom »nove Europe«, u savezu s Poljskom, najvećom i najvažnijom zemljom stvarne nove Europe, kako nazivamo zemlje srednje i istočne Europe koje su se u političkom smislu prvi put distancirale od stare Europe u vrijeme američkog napada na Irak.

Matteo Salvini, talijanski ministar unutarnjih poslova i glavni lider populističke vlade u Rimu, želi s Poljskom i drugim europskim zemljama koje dijele njihove ideje stvoriti novi euroskeptični savez, iako je takav savez proturječan sam sebi. Nemoguće je, naime, europske desničare i »suvereniste«, koji su okrenuti samo onome što se događa u njihovim dvorištima, okupiti na široj europskoj platformi, pa bila ona i euroskeptična.

Iako se uoči svakih europskih izbora govori kako su ti izbori najvažniji dosad, ovaj je put zato doista tako. Na tim se izborima ne odlučuje samo o opstanku ili propasti Europe, nego i populista, koji na ovim izborima žele postati glavna politička snaga u Europskom parlamentu, čime bi populisti dobili mogućnost radikalnog preoblikovanja sadašnje Unije.

O tome svjedoči i nevjerojatni verbalni rat što trenutačno bjesni između Rima i Pariza. U povijesti ujedinjene Europe još se nije dogodilo da lider jedne članice pozove na poraz čelnika druge članice. A upravo je to ono što je ovih dana učinio Salvini, poručujući kako se nada će Francuzi svom predsjedniku Emanuelu Macronu na svibanjskim izborima »dati lekciju«. Drugim riječima, implicitno, Salvini poziva na Macronovo svrgavanje.

Umjesto iz Pariza, brz odgovor Salviniju stigao je iz Berlina. Njemačka je najavila napuštanje pomorske operacije Sophia protiv krijumčara migrantima u Sredozemlju, koju u ime EU-a predvodi Italija. Njemačka je pritom optužila Talijane da njezine brodove šalju u najudaljenija područja Sredozemlja, u kojima nema ni migranata ni krijumčara. Salvini je žestoko kritizirao odluku Berlina, zahtijevajući promjenu pravila operacije po kojima se migranti iskrcavaju isključivo u talijanskim lukama.

Salviniju propast cijele operacije savršeno odgovara, kao što mu odgovara i ponovno otvaranje sredozemne migrantske rute, jer kako će populisti pobijediti na izborima u svibnju ako nema migranata i »migrantske invazije«?

No ključno pitanje talijanskog populizma ipak je ekonomsko. Dok je talijansko gospodarstvo na pragu nove recesije – zapravo, s obzirom na prognozu pada BDP-a, Italija je vjerojatno tehnički već u recesiji – talijansko vodstvo očajnički pokušava uvjeriti Talijane da je za njihove ekonomske nevolje kriva francuska kolonijalna politika u Africi, njemačka dominacija i europska urota. Populistički čelnici u Rimu hvale se uvođenjem univerzalnog temeljnog dohotka tvrdeći da oni svoja obećanja ispunjavaju, iako je, zapravo, riječ o svojevrsnom socijalnom minimalnom dohotku, kakav postoji u drugim europskim zemljama.

S drugim najvišim dugom u EU-u od 131 posto BDP-a, talijanski populistički eksperiment mogao bi brzo dosegnuti svoje granice. I u tom bi se eksperimentu moglo lako dogoditi da Talijani ostanu sami, s obzirom na to da istočnoeuropske saveznice, pogotovo Mađarska i Poljska, ne mogu bez Njemačke i njemačkih investicija.

I jasno je da bi Talijani u tom slučaju, ako stvari krenu tim putem, mogli završiti puno gore nego Grci. S obzirom na veličinu Italije i visinu njezinog duga – a Italija je treće gospodarstvo eurozone – to ne bi bilo dobro ni za Italiju ni za Europu.

U kombinaciji s Brexitom, talijanski kolaps, koji možemo smatrati svojevrsnim ekonomskim brexitom, mogao bi biti fatalan i za Europu i za Italiju. Bio bi to najgori rasplet i za Hrvatsku, s obzirom na to da je Italija naša najvažnija trgovinska partnerica.

I dok sanjaju izbornu pobjedu, nadajući se da će uskoro dobiti »svoju« Europsku komisiju, koja neće više nametati politiku štednje, populisti zanemaruju činjenicu da ni druga strana ne sjedi skrštenih ruku. Iako nacionalisti pokušavaju umanjiti njegovu važnost, potpis obnovljenog partnerstva Njemačke i Francuske, uz najavu još tješnje suradnje Berlina i Pariza, predstavlja odgovor nacionalistima diljem Europe, koji su zaboravili zašto je došlo do ujedinjenja Europe.

Sporazum nije slučajno potpisan u drevnom Aachenu, što ga je »ujedinitelj Europe« Karlo Veliki odabrao za prijestolnicu svog carstva. Francuska i Njemačka, na čijem je pomirenju izrasla sadašnja Unija, žele biti osovina i buduće Unije, koja se već počela oblikovati. Mogla bi to biti manja Unija od sadašnje. U toj novoj Uniji bile bi zemlje koje to žele i koje za to, dakako, ispunjavaju preduvjete. A jedan od ključnih uvjeta, primjerice, mogla bi biti upravo ekonomska uspješnost.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.