Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
Komentar

DENIS ROMAC Ozbiljne države spašavaju svoje strateške kompanije

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 24. kolovoz 2018. u 20:28 2018-08-24T20:28:11+02:00

Kada je koncem prošlog desetljeća izbila velika kriza u njemačkom Opelu, koji je tada bio u vlasništvu General Motorsa, kancelarka Angela Merkel odmah je otišla u Rüsselsheim. »Njemačka će pomoći Opelu«, poručila je tada Merkel radnicima Opela, koji su je ispratili pljeskom.

Njemačka politika uopće nije dvojila treba li pomoći Opelu, kompaniji s dugom i uspješnom prošlošću, premda svi znamo da i Nijemci radije kupuju skuplje Volkswagenove automobile od Opelovih. Kancelarka je pružila Opelu još jednu priliku za opstanak, što je uključivalo i novi rok za sanacijski plan. Njemačka nije dopustila GM-u da uguši Opel, smatrajući da njemačka kompanija, unatoč svjetskom koncernu koji joj je vlasnik, mora sama odlučivati o svojoj sudbini. Tako je i bilo.
I da slučajno ne biste pomislili da je ovaj primjer iznimka, spomenut ćemo i lanjsku intervenciju njemačke savezne vlade prilikom spajanja Opela s francuskim Peugeotom. Njemačka vlada, potpomognuta sindikatima, nadzirala je cijeli posao nepopustljivo inzistirajući na očuvanju radnih mjesta u Opelu. Ako imamo u vidu da u Opelu ukupno radi 39 tisuća radnika, od čega 19 tisuća u Njemačkoj, jasno je da bi gubitak tolikog broja radnih mjesta za Njemačku bio manji udarac nego što bi za Hrvatsku bio gubitak 4,5 tisuća radnih mjesta u Uljaniku i »3. maju«. Štoviše, gubitak 4,5 tisuća radnih mjesta za Hrvatsku je šest puta teži problem od njemačkog gubitka 19 tisuća radnih mjesta, s obzirom na to da u Hrvatskoj radi milijun i pol ljudi, a u Njemačkoj skoro 40 milijuna.

Drugim riječima, ozbiljne države refleksno reagiraju na svako ugrožavanje tolikog broja radnih mjesta u važnim, strateškim kompanijama. U tome nema bitne razlike između, primjerice, Njemačke, Francuske, Britanije ili SAD-a. Kada je prije nekoliko godina Arcelor Mittal najavio zatvaranje jedne visoke peći na istoku Francuske, francuska je vlada najvećem proizvođaču čelika na svijetu zaprijetila: sve čeličane moraju ostati u pogonu ili će ih, u protivnom, država nacionalizirati. Kada je, s druge strane, francuski vlasnik najavio velika otpuštanja u slovenskom Revozu, slovenski predsjednik Pahor odmah je intervenirao kod predsjednika Sarkozyja, koji mu je obećao da neće biti otpuštanja.

Kada se kod nas postavi pitanje može li vlada pomoći privatnoj kompaniji – što se ovdje u pravilu pojednostavljeno svodi na pitanje trebamo li i dalje milijune poreznih obveznika upumpavati u privatnu tvrtku – onda se to naziva komunizmom, socijalizmom ili neshvaćanjem tržišta. Premijer i njegovi ministri pritom stalno pjevaju istu pjesmu: državi su vezane ruke i manevarski je prostor države, kako tvrdi ministar Marić, »jako ograničen«.

Ne tvrdimo da država u ovom konkretnom slučaju doista treba pomoći posrnuloj brodograđevnoj industriji. To ovisi o mnogo faktora. Takva pomoć ima smisla samo ako država ima ideju kako osigurati dugoročni opstanak industrije koju spašava, a ovdje je, čini se, najveći problem što Hrvatska uopće ne zna što bi s brodogradnjom. Ovaj smo se put samo osvrnuli na pitanje može li država, s obzirom na stroga europska pravila, pomoći važnoj i strateškoj privatnoj kompaniji koja je u poteškoćama. Odgovor je potvrdan. Država, ako to želi i ako takva pomoć ima smisla, može pomoći Uljaniku i »3. maju«. Sve ostalo je izmotavanje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka