Iako je Hrvoje Zekanović u Marakešu ostao sam samcat u protivljenju Marakeškom dogovoru o migracijama, ipak ne bi trebalo preuranjeno zaključiti kako je priča o ovom međunarodnom aktu okončana. Jer Marakeški će dogovor, koji je za naše desničare postao nova Istanbulska konvencija, i dalje biti predmetom manipulacija i obmana od strane ekstremnih desničara koji lešinarski pokušavaju profitirati na problemu migranata i migracija.
Na sličan su način naši ultrakonzervativci i desničari pokušavali profitirati i na širenju besmislica o Istanbulskoj konvenciji. Baš kao što sada tvrde da se »brojne zemlje« povlače iz Marakeškog dogovora, tako su nedavno tvrdili da ni Istanbulsku konvenciju nije ratificirao »velik broj država«. Ni jedno ni drugo nije točno. U trenutku kada je Željka Markić tvrdila da Istanbulsku konvenciju nije ratificirao velik broj država, ratifikacija je bila provedena u 27 od ukupno 46 potpisnica konvencije o sprečavanju nasilja nad ženama u obitelji. Do danas se njihov broj popeo na 32.

Kada je pak riječ o Marakeškom dogovoru, taj je međunarodni dokument dosad otkazala šačica država, i to uglavnom europskih, onih u kojima je populizam uzeo maha. Izvan Europe od dogovora su odstupili SAD, Australija, Dominikanska Republika, Izrael i Čile. U Europi su to Austrija, Mađarska, Bugarska, Češka, Latvija, Poljska i Slovačka, dok su Italija i Švicarska odluku prepustile svojim parlamentima. Dakle, glavninu ove skupine čine zemlje Višegradske skupine plus njihove populističke saveznice Italija i Austrija, čije vladajuće garniture svoju politiku temelje upravo na raspirivanju antimigrantske histerije. Većina europskih zemalja ipak nije podlegla takvim manipulacijama, a u globalnom kontekstu broj zemalja koje se protive Marakeškom dogovoru zapravo je potpuno minoran. Za razliku od nekolicine europskih populističkih vlada, Trumpove Amerike i Australije, čija rigidna antimigrantska politika već nekoliko godina izaziva zgražanje organizacija za ljudska prava, svijet ne vidi ništa sporno u Marakeškom dogovoru, koji predstavlja prvi globalni korak prema rješavanju globalnog problema. Kolikogod to bilo čudno, ali svijet dosad nije imao dokument koji bi se bavio upravljanjem migracijama. Zbog toga je Marakeški dogovor važan.

Stoga je teško shvatiti kako bi netko mogao imati nešto protiv toga, pogotovo u Hrvatskoj, koja baštini golemo migrantsko iskustvo. Još od šezdesetih godina, kada je zahvaljujući dogovoru tadašnje Jugoslavije i tadašnje Zapadne Njemačke problem viška radne snage u Jugoslaviji rješavan odlaskom radnika u naponu snage u inozemstvo, pa sve do danas, kada iz zemlje odlaze cijele obitelji, migracije su jedna od konstanti na ovim prostorima.
Ovo važno pitanje, od čijeg bi rješavanja i reguliranja Hrvatska imala samo koristi, postalo je predmetom politikantskog iživljavanja i manipulacije neodgovornih, koji zloupotrebljavaju osjećaj nesigurnosti što se nakon gospodarske krize opravdano uvukao među ljude, izazivajući neopravdan strah od stranaca, pogotovo muslimana. Nažalost, u tom nečasnom poslu pridružila im se i predsjednica države koja je i na tom primjeru potvrdila vladajuću šizofreniju u zemlji.