Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 3n
Sutra: 8° 8° 3n
17. studenoga 2018.
Zlu ne trebalo Denisa Romca

kolumna Balkanska inflacija simuliranih isprika

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 17. veljača 2018. u 7:42 2018-02-17T07:42:34+01:00

Nacionalisti zapravo ne žele pomirenje. Oni su mentalno i emotivno i dalje u ratu, a kao i u svakom drugom ratu, i u ovom trebaju neprijatelje. Zato ovdje ni isprike ne vrijede puno

Što nam govori činjenica da je proteklih dana dobar dio naše javnosti, novinara i političara, posjet predsjednika Srbije Aleksandra Vučića sveo isključivo na pitanje njegove nedočekane i neizgovorene isprike? I to ne samo na pitanje Vučićeve osobne isprike, koja bi u njegovom slučaju, zbog njegova aktivnog sudjelovanja u ratnim događajima devedesetih godina, svakako bila dobrodošla, nego ponovno isprike u ime Srbije zbog agresije i ratnih stradanja u Hrvatskoj.

To pitanje, naime, pitanje isprike, ponovno nas vraća na početak, simbolično poništavajući sve što je dosad, u proteklih dvadesetak godina, napravljeno na hrvatsko-srpskom pomirenju. Pitanje Vučićeve isprike – postavljeno onako kako je ovih dana postavljeno u Hrvatskoj – zanemaruje činjenicu da je dosad, i to obostrano, izrečeno nekoliko isprika zbog zločina devedesetih godina. To je, međutim, očito gurnuto u zaborav.

Prva isprika Hrvatskoj stigla je još 2000. od tadašnjeg crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, koji se ispričao za stradanja u ratu u Hrvatskoj, osobito na području Dubrovnika. Đukanovićeva je isprika, očekivano, u Beogradu dočekana na nož, a ni Hrvatska nije bila impresionirana. Đukanovićev čin, ne bez razloga, shvaćen je kao pragmatičan potez političara koji se pokušavao distancirati od Miloševićeve ostavštine.

Druga isprika opet je stigla od crnogorskog političara, Svetozara Marovića, premda je on tada bio čelnik zajedničke države Srbije i Crne Gore. Izrečena je 2003. u Beogradu, a ne u Hrvatskoj. Marović se pred Stipom Mesićem, koji je bio prvi hrvatski predsjednik u Beogradu od rata 1991., ispričao za sva zla koja je bilo koji građanin Srbije i Crne Gore učinio bilo kome u Hrvatskoj. Mesić navodno uopće nije unaprijed bio obaviješten o Marovićevoj isprici, pa je spontano prihvatio Marovićevu ispriku, ispričavši se i sa svoje strane »svima kojima su građani Hrvatske u bilo koje vrijeme nanijeli bol i štetu zloupotrebljavajući ili radeći protiv zakona«. Mesićeva je isprika u hrvatskoj javnosti uglavnom doživljena kao iznuđena gesta, a Marovićeva kao neiskrena, namjerna podvala, kojoj je jedini cilj bio iznuditi Mesićevu ispriku.

No kako su isprike nailazile na nepodijeljene pohvale europskih i međunarodnih aktera, koji su u njima vidjeli nužan korak prema pomirenju, isprikama nije bilo kraja. Zanimljivo je da je prvi koji se na ovim prostorima uopće ispričao za ratne zločine bio Alija Izetbegović, izrazivši 2000. žaljenje zbog zločina nad Hrvatima i Srbima počinjenima na područjima pod kontrolom Armije BiH, premda su Bošnjaci bili daleko najveće žrtve rata.

Val isprika nastavili su 2010. tadašnji predsjednici Ivo Josipović i Boris Tadić, koji se u dojmljivoj gesti pomirenja poklonio žrtvama na Ovčari. Predsjednik Srbije tada se ispričao i izrazio »iskreno žaljenje« u ime svoje države, pozivajući Srbe i Hrvate da »okrenu novu stranicu povijesti«. Josipović se pak u Tadićevom društvu u Paulin Dvoru kod Osijeka, gdje je ubijeno 18 srpskih civila, ispričao zbog hrvatskih zločina nad Srbima, kazavši da ni za jedan zločin ne postoji opravdanje. Josipović se iste godine ispričao i u Sarajevu, kazavši da »duboko žali što je i Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama pridonijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče«, zbog čega je kasnije bio izložen pravoj harangi u Hrvatskoj.

I Tadić se u Sarajevu ispričao za srpske zločine nad Bošnjacima, a zanimljivo je da je to učinio i njegov nasljednik Tomislav Nikolić, koji se nikad nije na iskren način distancirao od svoje četničke prošlosti. Nikolić se 2013. ispričao za zločine počinjene u ime Srbije, kazavši u jednom televizijskom intervjuu da »kleči i traži pomilovanje za Srbiju zbog zločina koji je izvršen u Srebrenici«, ali nikad nije prevalio preko usana da je zločin u Srebrenici bio genocid. Nikolić se, za razliku od Tadića, nikad nije ispričao Hrvatskoj.

O čemu svjedoči ova inflacija isprika nakon balkanskih ratova? Kao prvo, isprike su, kao što vidimo, dijeljene na sve strane, pragmatično i često neiskreno. To nisu bile isprike poput one Willyja Brandta, koji u Varšavskom getu, za razliku od balkanskih političara, nije bježao od povijesnog konteksta i njemačkog poraza. I kada se ispričavaju, političari na Balkanu prikrivaju povijesni kontekst i izbjegavaju odgovornost svojih država. U tome im je pomogla i međunarodna zajednica svojim pristupom zbog kojeg je rat u BiH okončan bez pobjednika i poraženih. Zato se rat u BiH, danas je to svima jasno, pretvorio u nedovršeni rat. Takva interpretacija, bez jasnog identificiranja agresora i žrtava agresije, zahvaljujući Haškom sudu, proširila se i na ostale ratove, pa i na rat u Hrvatskoj. Hrvatska nacionalistička matrica inzistira na srpskoj agresiji, a u tom kontekstu hrvatska politika nikad nije smogla snage za iskrenu i potrebnu ispriku zbog srpskih civilnih žrtava Oluje.

Stoga ni isprike, pogotovo ovakve, simulirane, iako ih je bilo puno, nisu mogle dovesti do stvarnog pomirenja. Nakon verbalnih isprika, izostale su mirotvorne politike. Isprikama usprkos, političari bi periodično raspirivali nove napetosti i sijali mržnju. Isprike su brzo zaboravljene, jer su zapravo bile nepotrebne. Nacionalisti zapravo ne žele pomirenje. Oni su mentalno i emotivno i dalje u ratu, a kao i u svakom drugom ratu, i u ovom trebaju neprijatelje. Zato ovdje ni isprike ne vrijede puno.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka