Novinarsko vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva vijećalo je o prijavi Marija Ćužića protiv Nikole Bajte i Ivice Đikića, te donijelo svoj pravorijek.

Novinar Bajto je proglašen krivim zato što je objavljivanjem svoje satirične pjesme »Lijepa naša haubico« na portalu Novosti – tjednika za racionalnu manjinu – 7. kolovoza 2015. godine »dijelom prekršio 6. i 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara«, pa mu je izrečena opomena. Glavnom uredniku Đikiću opomena nije mogla biti izrečena budući da nije član HND-a, pa se Vijeće časti moralo zadovoljiti time da ga, zato što je dopustio da se objavi inkriminirana pjesma, proglasi »suodgovornim u povredama novinarskih načela i principa koje je počinio Nikola Bajto«.

Tom presudom je novinarski časni sud obranio štošta i koješta, ali ne i čast ove profesije. A nije bogme obranio ni ona novinarska načela i principe što ih je deklarativno štitio od nasrtljivog Bajte i njegovih antimilitarističkih stihova.

Ako i nije obranilo slobodu pisanja, Novinarsko vijeće časti je barem obranilo slobodu inkvizicijskog čitanja onoga što nije napisano. U Bajtinoj parodiji teksta državne himne »Lijepa naša domovino« vijećnici časti su, naime, pročitali navodnu autorovu sugestiju da je »primarna svrha postojanja Hrvatske vojske, kao i provedbe vojno-redarstvene akcije Oluja, neselektivno uništavanje i ubijanje, odnosno da je vojna parada, održana u Zagrebu, 4. kolovoza 2015., povodom proslave 20. obljetnice Oluje, za svoj primarni cilj imala pokazivanje sile, u svrhu zastrašivanja Srba, pri čemu joj je u tome pomogla i svojedobna pristranost Međunarodnog suda u Haagu«.

Nakon što je u takvom čitanju, temeljito oslobođenom od svake veze sa samim tekstom, Nikoli Bajti pripisalo gore navedene teze, Vijeće časti se osjetilo pozvanim da te podmetnute teze proglasi »simplificiranim i paušalnim«, te da ustvrdi kako one »pritom i dodatno opterećuju (ionako već bremenite) međunacionalne odnose (između Hrvata i Srba) u RH (odnosno između Hrvatske i Srbije)«.

Otišao je časni sud i nekoliko strojevih koraka dalje od tog grotesknog i slabo pismenog pokušaja obrane međunacionalnih odnosa Hrvata i Srba pred razornim satiričnim stihovima Nikole Bajte, pa je o obrazloženju presude održao i slovo o tome kako je »legitimno pravo svake države imati svoje oružane snage, kao i slaviti obljetnice oslobođenja svoje zemlje, pogotovo ako je tijekom okupacije okupator počinio i ratne zločine nad okupiranim stanovništvom«. Potegnuta je pritom i jedna zanimljiva povijesna paralela: »Mnoge zemlje svijeta, primjerice, svake godine, od 1945. nadalje, slave pobjedu nad fašizmom i nacizmom u Drugom svjetskom ratu i nitko pritom ne smatra da se time aktualno omalovažavaju Nijemci, Talijani ili Japanci.«

Ne znam čemu u ovom kontekstu uopće služi spominjanje proslava pobjede nad fašizmom i nacizmom, pa bih tu rečenicu najradije poslao na čitanje i prosudbu onome tko ju je i napisao, dakle – Novinarskom vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva. No, ipak ću se suzdržati od tog nauma, jer se bojim da bi tako maštoviti čitači i u njoj pronašli ono što nije izrijekom napisano. Naprimjer – aluziju da Bajtina satirična pjesma na destruktivan i uvredljiv način osporava čak i pravo svih pobjednika u Drugom svjetskom ratu da proslavljaju obljetnice svoga trijumfa. Ne bi to, uostalom, bilo nimalo apsurdnije od svih onih »povreda novinarskih načela i principa« što ih je etički tribunal HND-a u svojoj presudi već pripisao novinaru Novosti, ohrabrujući time i organe gonjenja da kaznenu prijavu protiv Nikole Bajte zbog iste pjesme dovedu do sudskog finala i zatvorske kazne.

Osim sramotnog progona u ime struke i sotoniziranja od strane šovinistički raspaljenog dijela javnosti, autor »Lijepe naše haubice« je već podvrgnut i policijskom ispitivanju, pa nema nikakve sumnje da ova zemlja, cipelareći Nikolu Bajtu, već kroči utabanim mađarskim i poljskim stazama gaženja slobode govora u Europskoj uniji. U tom će joj poslu, kao što vidimo, glavni saveznici biti sami, nazovimo to tako, novinari i dužnosnici strukovnih udruga. Jer Bajtin je tužitelj Mario Ćužić ujedno i – predsjednik Ogranka slobodnih novinara, najbrojnijega u HND-u.
Pritom postoji više nego dovoljno indicija da je Novinarsko vijeće časti u ovom slučaju grubo prekršilo proceduru i zloupotrijebilo svoje ovlasti – od samog prihvaćanja Ćužićeva zahtjeva da preispita Bajtinu i Đikićevu odgovornost za tobožnje kršenje Zakona o grbu, zastavi i himni te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske, te nekih odredbi Kaznenog zakona, za što uopće nije nadležno, pa sve do presude zasnovane na podvalama da je pisac pjesmom rekao ono što nije napisao ni u jednom stihu.

Stoga i naknadno priopćenje predsjednika HND-a Saše Lekovića – u kojem se kaže kako ta profesionalna udruga, unatoč tome što o »Lijepoj našoj haubici« ima stav suprotan odluci Novinarskog vijeća časti, poštuje pravo tog svog časnog tijela da autonomno radi svoj posao – nažalost predstavlja obranu forme zadovoljene falsificiranjem sadržaja.

Jer se sloboda izražavanja ne može braniti tako da se istodobno uvažavaju i brutalni nasrtaji na slobodoumne novinare, tim gori što se njima služi Vijeće časti jedne novinarske organizacije.