Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
20. kolovoza 2017.
Trafika Predraga Lucića

kolumna Svi arhivi svima, a ne samo njima

Božo Petrov / Foto Darko JELINEK
Božo Petrov / Foto Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 6. veljača 2017. u 23:48 2017-02-06T23:48:45+01:00

Ako doista želi da dostupnost arhivske građe ama baš svakome dovede do "prijeko potrebnog suočavanja s istinom", a potom i do "gradnje budućnosti neopterećene nepro-duktivnim raspravama", tada Božo Petrov kao prvi čovjek naše zakonodavne vlasti ne smije štititi nikoga i ništa…

Treba podržati Božu Petrova u njegovim plemenitim nakanama da najavljenim izmjenama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima omogući da – kako je ono kazao u intervjuu Večernjem listu – »arhivi u Hrvatskoj moraju biti dostupni svima pod jednakim uvjetima i da nitko ne mora navoditi posebne razloge ili pobude za istraživanje arhiva«.

Treba pozdraviti dobru volju predsjednika Hrvatskog sabora da sva arhivska građa najzad postane dostupna svakome, pa makar svi stanovnici Republike Hrvatske – sva četiri milijuna i ono nešto tisuća živih duša, bez obzira na dob, spol, nacionalnu i vjersku pripadnost, bez obzira na pismenost ili nepismenost – netom po stupanju tog zakona na snagu nagrnuli u arhive da iskoriste svoje zakonsko pravo. Pa makar to istraživanje arhiva – bez navođenja ikakvih posebnih razloga ili pobuda i bez obzira na pismenost ili nepismenost vrijednih istraživača – potrajalo sve dok svakome kroz prste ne prođe i posljednji prašnjavi papir. Sve dok to zakonsko pravo ne bude posve konzumirano i dok se ta arhivska groznica u potpunosti ne istutnji.

Boži Petrovu ujedno treba pomoći da prevlada i neke suvišne obzire koje je pokazao u spomenutom intervjuu, a kojima – čini se – kani opteretiti i zakon o pravu uvida svakoga u svašta. Jer ako doista želi da dostupnost arhivske građe ama baš svakome dovede do »prijeko potrebnog suočavanja s istinom«, a potom i do »gradnje budućnosti neopterećene neproduktivnim raspravama«, tada prvi čovjek naše zakonodavne vlasti ne smije štititi nikoga i ništa.

Stoga taj zakon ne smije raditi nikakvu iznimku, pa tako ni onu koju je najavio Petrov, a kojom bi se istraživačima priječio uvid u »arhivsku građu koja sadržava osjetljive osobne podatke poput podataka o rasnom ili etničkom podrijetlu, zdravlju, spolnome životu pojedinca te kaznenim djelima i prekršajima«.

Jer kako će tragači za punom istinom složiti pravu sliku o do sada zatajivanoj prošlosti, ako ih i novi zakon bude sputavao u donošenju zaključaka da su hrvatski put u slobodu minirali rasno i etnički suspektni tipovi, kojekakvi bolesnici, spolno razuzdani pojedinci i počinitelji kaznenih i prekršajnih delikata?! I kakvo je to slobodno istraživanje hrvatske dojučerašnjice, ako će – zbog poštovanja nečije privatnosti – biti ograničeno samo na oličenja spolne čednosti i građanske ispravnosti pred zakonom?!

Treba lideru Mosta pomoći da premosti i svoj diletantski respekt prema regulama arhivarske struke, po kojima za uvid u najintrigantnije dokumente treba proći određeni period od nastanka klasificiranih papira, te od datuma rođenja i/ili smrti osoba koje se u tim arhivskim izvorima spominju.

Zato bi Boži Petrovu od neizmjerne koristi mogla biti jučerašnja izjava Zlatka Hasanbegovića da se »uobičajeni rokovi koji se primjenjuju u svijetu ni na koji način ne mogu primjenjivati na partijsku, komunističku Jugoslaviju«. Ili – ako predsjednik Sabora nije otprve shvatio što mu Hasanbegović poručuje – neka se pri prepravkama izmijenjenog zakona posluži još jasnijim naputkom bivšega ministra kulture: »U svim državama se arhivsko gradivo može gledati po pravilima struke, ali ovdje se radi o gradivu komunističke Jugoslavije.«

Budući da je Božo Petrov najavio kako će se izmjenama zakona omogućiti da svima pod jednakim uvjetima postane dostupna arhivska građa nastala prije 22. prosinca 1990. godine, morao se suočiti s novinarskim pitanjem i o mogućnosti otvaranja arhiva za dokumente nastale nakon tog datuma.

»Idemo korak po korak. Kada se riješe sva pitanja prošlog sustava, moći ćemo početi razmišljati o daljnjem otvaranju u skladu s predloženim rokovima, ali do toga nas dijeli još mnogo vremena i istraživanja.« – odgovorio je Petrov i time, makar i ne hoteći, obespokojio sve ljude koji su se nadali da će se donošenjem zakona omogućiti brzo i potpuno suočavanje s brižno skrivanom istinom.

Jer ako je točno ono što tvrde crkveni velikodostojnici, domoljubno nastrojeni političari te medijski i kulturni pregaoci – ako je, dakle, istina da ovom zemljom još uvijek vladaju pritajeni komunistički moćnici i njihovi biološki slijednici – tada bi kudikamo važnije od tajnih zapisa s kompartijskih sastanaka iz 1989. bilo deklasificirati svu arhivsku građu od 22. prosinca 1990. naovamo. Građu koja će, ma koliko se to kosilo s arhivarskom praksom u svijetu, nedvosmisleno dokazati boljševičku sveprisutnost u hrvatskom društvu.

Zašto bi nas od tog sretnog trenutka posvemašnjeg suočenja moralo dijeliti – kako Božo Petrov kaže – »još mnogo vremena i istraživanja«? Ako predsjednik Sabora bez imalo zadrške misli ono što tvrdi u Večernjem listu – a tvrdi da su »vremena skrivanja tajni i špijunskih igrica iza današnjeg društva« i da »Hrvatska mora dalje a da se stalno ne okreće preko ramena« – zašto baš sve arhivske dokumente, počevši od onih s jučerašnjim datumom pa unatrag – ne bi učinio dostupnom svima? Pod jednakim uvjetima, naravno.

Zašto bi hrvatski građani živjeli opterećeni sumnjom da Republika Hrvatska od njih nešto taji? I zašto bi se ona prema njima ponašala nepovjerljivo kao jebena Jugoslavija?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka