Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. studenoga 2019.
Trafika Predraga Lucića

Sretno ti bilo, druže brode!

Foto: Sergej DRECHSLER
Foto: Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 12. siječanj 2011. u 17:07 2011-01-12T17:07:16+01:00

Možda Kišovi stihovi upregnuti u priču o »Galebu« kao simbolu bezbrižne Jugoslavije dobiju takvu satiričnu dimenziju o kakvoj njihov pisac nije ni sanjao. E pa – kako bi se to u bezbrižnim vremenima običavalo reći – sretno ti more, druže brode!

Dva dana zaredom Novi list je donosio živahne priče s mrtvoga veza u remontnom brodogradilištu »Viktor Lenac«. Taj mrtvi vez na kojemu trune »Galeb« – nekoć ploveća rezidencija Josipa Broza Tita – živnuo je dolaskom filmske ekipe koja pod vodstvom redatelja Balše Đoge snima »dokumentarnu priču« po motivima satirične poeme Danila Kiša »Pesnik revolucije na predsedničkom brodu«, i to je stvarno vrijedilo zabilježiti. Čak i dvaput, da se bolje pamti. 

A treba zapamtiti tu čudesnu lakoću kojom je redatelj Kišovu poemu, gdje se neumoljivo ismijava pristajanje jednoga pisca da bude dio vladarove ploveće svite, prepjevao u »metaforu o kraju jedne zemlje« i o tome »kako je završio simbol bezbrižne Jugoslavije« zvani »Galeb«. 

Hajde, neka je Đogo u Kišovoj oporoj satiri na račun književne kamarile iščitao tek »šalu i vic«. I neka je zaključio da se ta »pjesma, kao svako umjetničko djelo, otela i postala samostalna«. Ma neka su se Kišovi stihovi u Đoginoj glavi toliko osamostalili da su se presložili u »pjesmu o čovjeku koji taj brod tretira kao Tita«. Sve to spada u slobodu autorskog interpretiranja književnog teksta. Ali kada Đogo koristi Kiša za konstruiranje priče o ljudima koji su živjeli u »mladoj zemlji koja nije imala nikakve brige« i »u kojoj je za sve bilo vremena«, pa čak i za to da se »dva tjedna putuje do Londona brodom, pa se onda dva tjedna vraća kući«, tada se autorska interpretacija pretvara u falsifikat i negiranje svega što je u »Pesniku revolucije na predsedničkom brodu« doista napisano. 

Jer niti je Jugoslavija bila sretna i bezbrižna zemlja, niti ju je Danilo Kiš takvom doživljavao. A budući da je nije doživljavao bezbrižnom, o njoj kao takvoj nije mogao ni pisati. Pa ako je već sam Kiš govorio kako ga »mrzi da izmišlja«, zašto nekome prija da ga dovodi u vezu s bilo kakvom izmišljotinom, čak i onom o bezbrižnoj zemlji?! 

Izmišljotina je isto tako i Đogina tvrdnja da je Dobrica Ćosić bio Kišov prijatelj s kojim se autor »Pesnika revolucije na predsedničkom brodu«, eto, htio »malo našaliti«. Samo onome tko je veliko ismijavanje s kojim je pisana ova poema uspio pročitati kao šalu malu može poći za mozgom da zaključi kako je Kišov »pjesnik revolucije« mogao biti »bilo koji književnik, slikar, umjetnik iz Titovog doba«. U tom se zaključku ugnijezdio ključni Đogin falsifikat, jer Kiš ne piše o bilo kome, nego samo o onima što su sami izabrali mogućnost da budu izabranici za plovidbu »Galebom«, bivajući unaprijed spremni da se ukrcaju na predsjednički brod ako ih drugovi iz protokola pozovu. Među takvima nisu bili – ponajprije svojim, pa tek onda protokolarnim izborom – ni Borislav Pekić ni Vitomil Zupan naprimjer. A ni Danilo Kiš nije spadao u te »bilo koje«. 

Sada valja sačekati da Đogo završi svoj film. Možda Kišovi stihovi upregnuti u priču o »Galebu« kao simbolu bezbrižne Jugoslavije dobiju takvu satiričnu dimenziju o kakvoj njihov pisac nije ni sanjao. E pa – kako bi se to u bezbrižnim vremenima običavalo reći – sretno ti more, druže brode!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.