Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
21. listopada 2019.
Trafika Predraga Lucića

kolumna Pun kufer Belgijaca

Arhiva NL
Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 9. rujan 2015. u 19:53 2015-09-09T19:53:00+02:00

Pun mi je kufer Belgijaca. Jer mi je pun kufer nasilja nad hrvatskim jezikom čiji propisivači nemaju pametnijeg posla od pretvaranja Belgijanaca u Belgijce i sporta u šport. Pa zašto onda, u skladu s istim jezičnim propisima, i Austrijance ne pretvore u Austrijce?!

Još se nisam spakirao za put u Belgiju, a već mi je pun kufer Belgijaca.

Pun mi je kufer kad čujem da su Belgijci na Eurobasketu u Rigi izgubili od Latvijaca, a ništa mi kufer lakši nije ni kad netko spomene poraz Belgijaca od Letonaca. Nemojte misliti da meni teško pada to što Belgijci gube od reprezentacije jedne baltičke zemlje ili da – ne dao Bog – imam nešto protiv inicijative hrvatske predsjednice o, kako se ono zove, uspravnici Baltik-Jadran. Ne, ni slučajno.

Meni je Belgijaca pun kufer i kad čujem da su dan poslije poraza od Letonaca pobijedili Estonce, a ne da su ih pobijedili nego su ih zgazili, satrali, zatukli… s 29 koševa razlike.

A kad sljedećeg dana s HTV-a čujem da su Belgijci i u trećoj utakmici protiv košarkaša s Baltika – i to onih najboljih, iz Litve – izborili pobjedu, e tada kufer više nije pun nego prepunjen. Ne zato što me ni Milorad Bibić Mosor, koji s nebeskog zapisničkog stola nadgleda suce na parketu, ne bi mogao uvjeriti da je onaj Gilletov koš za pobjedu Belgije postignut u posljednjoj stotinki posljednje sekunde a ne u prvoj stotinki prve sekunde po isteku regularnog vremena. Ne, ne radi se o tome…

Nije se meni kufer prepunio ni zbog tog koša ni zbog sudaca nego zbog, rekao sam vam već, tih Belgijaca. A i zbog – kad me već potežu za jezik – tih kako kažu Litavaca koji su Belgijcima dopustili da poraz pretvore u pobjedu, baš kao hrvatski košarkaši Grc… Ali to bolje da i ne spominjem, da se od muke ne napijem.

Koliko god me danas nerviraju Belgijci, toliko sam se još od djetinjstva radovao Belgijancima. Prvi Belgijanci koje sam vidio u Splitu bili su nogometaši Racing White Daring Molenbeeka ujesen 1975 i jako su mi se svidjeli. Sportski su podnijeli težak poraz kraj Plinare od onog veličanstvenog Ivićevog Hajduka – 4:0 golovima Žungula, Rožića, Šurjaka i Mijača – da bi potom i u uzvratnoj utakmici osmine finala Kupa prvaka na svom terenu gostoljubivo izgubili s 3:2.

Novi Belgijanci su na Stari plac stigli već sljedeće jeseni, u Kupu pobjednika kupova. Lierse je došao s prednošću iz prve utakmice od 1:0, ali je u revanšu Hajduk s dva Žungulova i jednim Jerkovićevim golom učinio da mi Belgijanci toliko prirastu srcu da sam samo o njima želio pisati školske zadaće iz hrvatskog na temu »Jesen u mom zavičaju«. Jebo jesenje lišće koje žuti, jebo jesenske kiše koje pljušte, jebo jesensku maglu koju nitko u Splitu nije vidio, ali su svi o njoj pisali… Milije mi je bilo dobiti dvojku za sastav o Belgijancima Mauriceu Martensu i Paulu Van Himstu nego peticu za tanjuranje i drljanje o opalom kestenju i lastama koje sele na jug.

Ali nemilosrdni ždrijeb je htio da sljedeće Belgijance u Splitu vidim tek petu jesen, kada je Hajduk u Kupu UEFA 1981/82. izvukao ekipu Beverena. Za razliku od svojih zemljaka koji su na Starom placu uljudno gubili, Beveren je na Poljudu zasluženo pobijedio s 2:1. Ali Belgijancima to nije bilo dovoljno za prolazak u osminu finala, jer je Hajduk u gostima dao gol više. Gudelj, Zlatko Vujović, Slišković.

Ako ne računamo dva prijateljska gostovanja Anderlechta s našim Tomislavom Ivićem na klupi – jedno u ljeto 1980. kada su prijateljski pobijedili s 1:0 i drugo na Trofeju Marjana u ljeto 1982. kada su još prijateljskije izgubili s 3:0 – prvi belgijski nogometaši koji u Split nisu došli ujesen nego potkraj zime, u ožujku 1986., bili su ujedno i prvi koji su Hajduka izbacili iz nekog europskog kupa. Waregem je na Poljudu izgubio s 1:0, u revanšu na svom terenu pobijedio istim rezultatom, ali je na penale išao dalje. Čak ni to nije utjecalo na moje simpatije prema belgijskim klubovima, tim više što zasluge za Hajdukov debakl nisam pripisivao Belgijancima koliko debilnoj klupskoj upravi koja je uoči uzvratne utakmice smijenila trenera Špacu Poklepovića.

Što se mene tiče, Belgijanci su i dalje bili dobrodošli gosti. I na Trofeju Marjana gdje je simpatični Cercle Brugge 1989. ispraćen sa 7:1, a i kasnije, kada su nam jeseni 1994. i 2010. rodile pobjedama protiv Anderlechta od 2:1 u Ligi prvaka i 1:0 u Europskoj ligi. Tada je posljednji put u novinama pisalo da je Hajduk igrao protiv Belgijanaca. Jer sljedeći koji na Poljud stignu iz Kraljevine Belgije bit će – Belgijci.

A Belgijaca mi je – da se vratimo nesportskijoj strani ove priče kojoj je sport samo povod – pun kufer. Jer mi je pun kufer nasilja nad hrvatskim jezikom čiji propisivači nemaju pametnijeg posla od pretvaranja Belgijanaca u Belgijce i sporta u šport.

Znam ja da sportski i ini novinari nisu iz vlastitog neznanja počeli Belgijance nazivati Belgijcima, već da to rade da pokažu kako su usvojili ono što se od njih traži. A usvojili su novi jezični propis o silovanju etnonima od država čiji nazivi završavaju na –ija. Njime je propisano da se stanovnici Belgije imaju nazivati Belgijcima, baš kao što se oni iz Sirije nazivaju Sirijcima, oni iz Libije Libijcima, a oni iz Tanzanije Tanzanijcima. Ali kao što Sirijci, Libijci i Tanzanijci nikada u hrvatskom jeziku nisu slovili za Sirijance, Libijance i Tanzanijance, tako ni Belgijanci nikada nisu slovili za Belgijce. I nitko oko toga nije pravio problem. Ni Hrvati ni Belgijanci, a ponajmanje Belgijci, jer ih u hrvatskom jeziku, za razliku od slovenskog, nije ni bilo.

Problem s Belgijancima u hrvatskom jeziku nastaje 1994. kada izlazi preinačeno izdanje Babićeva, Finkina i Moguševa »Hrvatskog pravopisa«. Stavljanje nikad upotrebljavanih Belgijca i Belgijke u pravopisni rječnik, a izostavljanje uobičajenog Belgijanca i s hrvatskim jezikom srasle Belgijanke, predstavljalo je uvod u eksterminaciju Belgijanaca iz hrvatskog jezičnog korpusa.
Živi je jezik branio svoje žive riječi kao što se brane živi ljudi, pa su zahvaljujući tome i Belgijanci i Belgijanke preživjeli prvi pokušaj pogroma. Ali kako hrvatski jezikoslovci nisu odustajali od nauma da službeno istrijebe Belgijance, tako nam se danas – ne samo u nametnutoj jezičnoj praksi javne televizije, radija i novina nego i iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje – službeno poručuje kako je Belgijanac pogrešan, dok je Belgijac pravilan. Jer isto pravilo navodno vrijedi za sve etnonime izvedene od država sa završetkom na –ija. Sufiks –anac je, prema istom autoritativnom izvoru, dopustiv samo u nekim etnonimima: Austrija – Austrijanac i Perzija – Perzijanac.

I dalje vam, naravno, nije jasno otkud ta jezična perverzija i zašto je uopće neki… e sad – da li perverzijac ili perverzijanac?... zašto je, dakle, netko odlučio Belgijance pretvoriti u Belgijce, a Austrijance i Perzijance ostaviti onim što jesu i ne prekrštavati ih u Austrijce i Perzijce? Zašto se, pobogu, hrvatski jezikoslovci iživljavaju baš na Belgijancima?

Ako nikada ni od jednoga hrvatskog jezikoslovca nismo čuli da je hrvatski jezik ikada u svojoj povijesti bio ugrožavan iz Belgije, kao što u svakoj prigodi slušamo kakve su mu i kolike sve ugroze prijetile iz Srbije, zašto propisivači hrvatskoga jezika ne pokažu muda tamo gdje treba? Zašto u cilju usustavljenja etnonimskih tvorbi jebu Belgijance umjesto da na kurac nabiju Srbiju i Srbijance? Pa da na stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje najzad pročitamo i to da je kleti Srbijanac pogrešan barem koliko i nedužni Belgijanac, a da je pravilan samo Srbijac. Ukoliko išta što se izvodi od riječi Srbija uopće može biti pravilno…

Ali k vragu sad i Srbija i Srbijci! Valja poći u Belgiju, pa ma koliko mi još ovih par dana u Hrvatskoj punili uši i kufer s Belgijcima. Valja poći, jer valjda u Belgiji još ima ljudi za koje od djetinjstva znam da postoje. Nije vrag da su i Belgiju okupirali Belgijci.   

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.