Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 25° 1
Sutra: 25° 25° 1
19. rujna 2018.
Trafika Predraga Lucića

kolumna Pelješki most jači od blata

Foto G. JELAVIĆ/PIXSELL
Foto G. JELAVIĆ/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 31. siječanj 2017. u 21:21 2017-01-31T21:21:32+01:00

Uzalud geolozi spominju stometarske naslage gline, krte podmorske stijene, kretanje litosfernih ploča i tektonski rasjed na mjestu gdje su političari – blaženi u svojemu neznanju – naumili izgraditi Pelješki most i tim prekomorskim zahvatom spojiti Hrvatsku s Hrvatskom

Skoro će dvadeset godina otkako je pokrenuta inicijativa za izgradnju Pelješkog mosta. I skoro će deset godina otkako je Ivan Bošnjak, dekan zagrebačkog Fakulteta prometnih znanosti, na predstavljanju studije »Ekonomski, prometni i demografski učinci Pelješkog mosta« u Dubrovniku kazao kako taj most »rješava i dio pogrešaka prirode, koje je napravila s otocima«.

A da je priroda u Malostonskom zaljevu napravila čitav niz ozbiljnih pogrešaka – zbog kojih Pelješki most nije dovršen ni u jednom od do sada obećanih rokova – javnost se mogla uvjeriti iz niza navoda u tekstu Ratka Boškovića, objavljenog ove subote u Večernjem listu.

Citirao je Bošković uglednoga hrvatskoga geologa koji mu je kazao da se most između Komarne i Brijeste ne može graditi onako kako je predviđeno, dakle na stupovima, jer bi se oni mogli temeljiti tek na stotinjak metara dubine, u stijeni ispod debelih slojeva blata i pijeska, pa bi trebali biti visoki barem 140 metara, a što je po njegovu mišljenju nemoguće. I pritom još ne znaš je li takav način mostogradnje na takvom podmorskom tlu gluplji ili skuplji, budući da bi izgradnja koštala dvostruko više od predviđenog iznosa.

Pozvao se kolega iz Večernjaka i na mišljenje građevinskog stručnjaka o desetak slojeva različitih glina koji su na sredini Malostonskog zaljeva debeli točno sto metara, ispod kojih se nalazi stijena koja nije dovoljno čvrsta. Pozvao se i na profesora strukturne geologije koji mu je, pod uvjetom da njegovo ime ne iznosi u javnost, otkrio da se upravo tamo gdje bi trebao niknuti most nalazi tektonski rasjed.

I naftni geolog Stanko Kadija mu je potvrdio da su istraživanja otkrila da se cijeli poluotok Pelješac – zbog pritiska Afričke ploče na dno Sredozemlja i Apenine, što izaziva česte potrese, te njezina upiranja u Dinaride – pomiče prema kopnu, otprilike centimetar na godinu. Stoga je razdaljina koju treba premostiti već sada 20 centimetara manja nego što je bila u vrijeme kada se počelo govoriti o Pelješkome mostu.

Ali nema te prirodne pogreške – ni stometarskih naslaga gline, ni krtih podmorskih stijena, ni kretanja litosfernih ploča, ni tektonskih rasjeda – koja bi naše političke vizionare odvratila od nauma da baš na tome mjestu Hrvatsku spoje s Hrvatskom.

Neznanje im pritom nije predstavljalo nikakvu prepreku. Ivo Sanader je radove na Pelješkome mostu svečano otvorio čak dva puta. Prvi put još 2005. kada još nije bio raspisan ni natječaj za izvođače radova, a drugi put u sklopu izborne kampanje 2007. kada su radovi započeti, unatoč tome što nije bio osiguran novac ni za gradnju pola metra mosta.

Prvi projekt je napravljen bez ikakva respekta prema pogreškama prirode, pa je projektantima trebalo vremena da shvate kako bi plitki temelji mosta, kakve su bili zamislili, zaglibili u pijesku i blatu. Drugi projekt je bio lunatičniji i od onoga što ga je Boškovićev sugovornik, ugledni hrvatski geolog, smatrao nemogućim. Stupovi su trebali biti visoki ne onih nemogućih 140 metara nego čak 280 – od čega 110 metara pod morem i još 170 metara iznad morske površine.

Treći pak projekt dogovoren – pazite sad ovo! – »u postupku javne nabave bez prethodne objave, zbog iznimne žurnosti izazvane događajima koje naručitelj nije mogao predvidjeti«, predviđa pilone koji će nad morem ići u visinu od nešto skromnijih 90 metara.

Glavni projektant Marjan Pipenbaher, koji je u ovaj posao krenuo s u međuvremenu preminulim Jurom Radićem, danas tvrdi da su svi problemi s mekim tlom u podmorju i sa snažnim refulima vjetrova nad Malostonskim zaljevom riješeni. Kaže da je u Turskoj podignut most nalik budućem Pelješkom, i to na mjestu gdje uopće nema tvrdoga dna.

U Danskoj su nedavno izvršena i testiranja makete Pelješkoga mosta u vjetrovnom tunelu. Maketa je izdržala, pa će valjda i pravi most jednako prkosno podnositi snagu pravih vjetrova s očekivanim udarima od 180 kilometara na sat. I možda se dogodi čudo da ne bude tako učestalo zatvaran za promet poput onoga legendarnog mosta podignutog iznad Masleničkoga ždrila, baš na mjestu gdje priroda ustrajno ponavlja svoje pogreške, spajajući plavu i bilu buru.

Geolozi će i tada, opterećeni svojim znanjem, ostati skeptični prema tektonski nemirnoj i glinom obilnoj lokaciji na kojoj su političari – blaženi u svojemu neznanju – zacrtali trasu prekomorskog integriranja hrvatskoga teritorija. Politika će nas, naravno, i dalje uvjeravati kako je njezina dužnost da izgradnjom Pelješkoga mosta ispravi pogreške prirode i zablude geologije.

A s takvom politikom nije isključeno da radove na Pelješkome mostu i po treći put otvori onaj tko ih je i do sada svečano otvarao. Jer tko u ovoj zemlji zaslužuje takvu čast ako ne čovjek koji nam je prvi ispostavio bjanko-račun, kazavši kako »nema te cijene koju nećemo platiti za izgradnju Pelješkog mosta«? Svi drugi su bili i ostali tek njegovi blijedi i smušeni epigoni.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka