Grad: Rijeka
Danas: 6° snijeg
Sutra: 8° 10° moguća kiša
13. prosinca 2017.
Trafika Predraga Lucića

kolumna Najveća nepravda pravednika Krpine

foto: arhiva NL
foto: arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 15. veljača 2017. u 15:44 2017-02-15T15:44:50+01:00

Drago Krpina danas govori o »najvećoj nepravdi u Hrvatskoj« koja se »svih ovih godina radi prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti koji su odbili sudjelovati u ratu protiv Hrvatske«. Doista, teško je naći većega pravednika od dužnosnika koji je početkom rata predvodio prisilne deportacije civila…

Svih proteklih dvadeset i pet godina najveća nepravda u Hrvatskoj radi se prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti koji su odbili sudjelovati u ratu protiv Hrvatske, a posebice prema onima koji su i osobno sudjelovali u njezinoj obrani – kazao je to u intervjuu Novom listu Drago Krpina, hrvatski političar i pjesnik, jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice i njezin saborski zastupnik u četiri mandata, glavni urednik glasovitoga Glasnika HDZ-a, a potom i glavni tajnik stranke, predsjednik Kriznog štaba za sjevernu i srednju Dalmaciju, brigadir Hrvatske vojske i načelnik Političke uprave Ministarstva obrane, savjetnik predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana za okupirana područja i predstojnik Ureda za mirnu reintegraciju… koji se nakon dugogodišnjeg izbivanja iz stranačkog života i neuspješne samostalne kandidature na parlamentarnim izborima prije nekoliko godina ponovo aktivirao u matičnoj stranci, da bi nedavno postao zamjenik Marija Kapulice, predsjednika Kluba utemeljitelja HDZ-a »Dr. Franjo Tuđman«.

Pa kad je već Drago Krpina, ničim izazvan, izjavio što smatra »najvećom nepravdom u Hrvatskoj«, možda se uspije prisjetiti i jednoga davnog događaja o kojemu je prije 13 i pol godina javno progovorio hrvatski građanin srpske nacionalnosti Mile Dragić.

Prva – štono bi Krpina danas rekao – nepravda nanesena prema tom hrvatskom građaninu dogodila se 7. listopada 1991. oko jedan sat poslijepodne. Tada je Dragić, profesor Tehničkog školskog centra u Zadru, nakon završetka nastave krenuo do bolnice, po suprugu – inače hrvatsku građanku hrvatske nacionalnosti i glavnu medicinsku sestru na zadarskoj kirurgiji. Pred bolnicom je zatekao petnaestak policajaca koji su ga bez ikakvog obrazloženja uhapsili.

Još dok su mu oduzimali dokumente, profesor je mislio da se radi o nekakvoj šali. Ali kada su ga u zatvoru počeli maltretirati i batinati, uz umobolne optužbe da je snajperist, Dragiću je preostala samo nada da je riječ o nekakvoj opakoj zabuni zbog koje nevin stradava, a koju će netko od nadležnih uvidjeti i osloboditi ga poniženja i torture. Od nadležnih, međutim, nije bilo ni glasa, pa se zatvorska kalvarija profesora Dragića nastavila, baš kao i svakodnevno stradavanje još 63 hrvatska građana srpske nacionalnosti koji su, poput njega, zatvoreni bez ikakva službenog dokumenta o uhićenju i razlozima lišavanja slobode.

A onda je svanuo dan 2. studenoga 1991. kada je hrvatskom građaninu srpske nacionalnosti Mili Dragiću nanesena – štono bi Drago Krpina danas rekao – nova nepravda. Zatvorskom zlostavljanju je došao kraj, ali zadarski profesor nije pušten na slobodu. Jer je – ne znajući zašto, ni po kojem zakonu, ni čijom odlukom – bio predviđen za razmjenu zatočenika koja se trebala obaviti odmah, istog tog dana, u okolici Drniša.

Dragić je, skupa s još desetak supatnika iz zatvora, molio da ga se ne vodi na razmjenu, ali te molbe nisu dirnule novog zapovjednika njihova zatočeničkog života. A taj se zvao – Drago Krpina. I kazao im je: »Vi morate ići u razmjenu, a kada dođete u Žitnić, tamo ćete odlučiti hoćete li se vratiti ili ne!«

Sjeo je Drago Krpina sa zatočenicima u autobus, koji se na putu do mjesta za razmjenu zaustavio u Šibeniku. »A što smo u Šibeniku doživjeli, to se ne da opisati. Bili smo izvedeni na neki trg, a narod je valjda pozivan preko megafona i sredstava javnog informiranja, jer se neviđena masa svijeta pojavila, da dođu i vide zarobljene četnike! Masa ljudi se slegla tamo i to je nešto najgore što sam u životu doživio. A Krpina je bio cijelo vrijeme tu… Dvojica ljudi koji su odrasli i završili školu s njim, molili su ga: 'Drago spasi nas, vidiš što se zbiva!', no on je rekao: 'Nema šanse, ja vas ne poznajem!'« – ispričao je Mile Dragić Feralovu novinaru Borisu Rašeti.

Nakon dvosatnog pljuvanja, ponižavanja i sličnih – štono bi Drago Krpina danas rekao – nepravdi kojima su hrvatski građani srpske nacionalnosti bili izloženi na šibenskom trgu, autobus je krenuo put Pakova Sela i Žitnića. Krpina je izašao iz autobusa prije dolaska na dogovoreno odredište, otkrivši »svojim« zatočenicima da će svi oni nakon razmjene morati u Knin, pa se onda, ako budu željeli, vratiti u Zadar.

No, povratka im nije bilo, unatoč tome što su neki od njih i pred europskim promatračima, koji su nadzirali razmjenu, inzistirali da ih se vrati tamo otkud su silom dovedeni.

Tako je tim – štono bi Drago Krpina danas rekao – hrvatskim građanima srpske nacionalnosti nanesena još jedna nepravda. Shvatili su da su ustvari prisilno deportirani, razmijenjeni mimo vlastite volje i prinudno odvojeni od svojih obitelji.

Drago Krpina se te 2003. godine, kada je objavljena ova priča o njegovoj skrbi za – štono bi on sam danas rekao – »hrvatske građane srpske nacionalnosti prema kojima se radi najveća nepravda u Hrvatskoj«, nije odazivao na novinarske pozive da prokomentira ispovijest zadarskoga profesora koji je 7. listopada 1991. nakon završetka nastave krenuo do bolnice po suprugu, da bi bio protuzakonito uhapšen, brutalno zlostavljan i na koncu – bez ikakve krivnje osim grijeha rođenja – prognan iz Hrvatske.

Sada, 2017. godine, Drago Krpina priča o nepravdi. Odavno nismo čitali takvoga pravednika.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka