Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
19. prosinca 2018.
Trafika Predraga Lucića

Momentalni antikomunist Ivan Aralica

Snimio Denis Lovrović
Snimio Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 17. prosinac 2013. u 18:22 2013-12-17T18:22:00+01:00

Može li se u Araličinu zrcalu vidjeti itko drugi doli buduća žrtva ideoloških progona što ih u svome ogledu o »uzrocima, tijeku i lijeku hrvatskog postkomu-nističkog kaosa« zaziva sam Ivan Aralica?

Ne znam je li Ivan Aralica stao pred zrcalo nakon što je dovršio svoj najnoviji ogled kojemu je umjesto predviđenog »Smrada trulih lešina« dao naizgled živahniji naslov »Uz 14. obljetnicu smrti dr. Franje Tuđmana – uzroci, tijek i lijek hrvatskog postkomunističkog ideološkog kaosa«.

Ali ako jest – valjda se sažalio na ono što je u zrcalu ugledao. Jer u tom se Araličinu zrcalu ne može vidjeti nitko drugi doli buduća žrtva ideoloških progona što ih u svome ogledu, objavljenom prošlog tjedna u Večernjem listu, zaziva sam Ivan Aralica. 

  Omiljeni je pisac s Tuđmanova noćnog ormarića u tom serijalu otvorio dušu i čitateljstvu otkrio da se s vlasnikom nahtkasna na kojemu je obitavao nije slagao u koječemu.

 Primjerice, Tuđman je vjerovao u »nacionalno i demokratsko osvješćivanje komunista«, dok ukrasni literat s njegova kantunala u takvo osvješćivanje vjerovao nije, pa ga ponašanje Ivice Račana, Stipe Mesića, Ive Sanadera i ostalih, imenovanih i neimenovanih, za koje potpisuje da su »skrojeni od komunističkog štofa«, ničim nije iznenadilo.

No, kad je Aralica već otvorio dušu, bilo bi mudro da otvori i oči, da za početak pročita ono što je napisao, pa da samoga sebe prijavi nekom budućem Uredu za podvrgavanje dekomunizaciji mentaliteta, prije no što to uradi neki drugi savjesni građanin koji bi se mogao odazvati zovu lustracijske savjesti što skiči i vrišti iz Araličina ogleda. 

  Ako je komunistički mentalitet onakav kakvim ga oslikava Aralica, ako je rigidan i nesnošljiv, ako je nemilosrdan i isključiv, ako je spreman zlorabiti sve, pa čak i zakone, kako bi očistio svijet od onih koji se tom mentalitetu ne žele i ne znaju pokoriti i dodvoriti, onda je u današnjoj Hrvatskoj teško pronaći mentalitetno zaostaliji primjerak nereformiranog komunista no što je to negdašnji lokalni partijski aparatčik s nerealiziranim nacionalnim ambicijama po imenu Ivan Aralica. 

 I dogodi li se da u ovoj zemlji krene onakva dekomunizacija kakvu projektira autor ogleda o »uzrocima, tijeku i lijeku hrvatskog postkomunističkog ideološkog kaosa«, jurne li se najzad u taj konačni obračun s komunističkim antifašizmom, tada pred Araličinom lustracijskom toljagom neće bježati samo oni »hrvatski poslanici u europskim i drugim zemljama« koje naš egzorcist proziva da »u svojim uredima drže sliku Tita, koliko je povjesničarima poznato, Hrvata koji je, uz ostala zlodjela, kao ratne zarobljenike dao poubijati najveći broj svojih sunarodnjaka«.

Živu će glavu od Araličine batine u tom slučaju spašavati i onaj hrvatski pisac koji se ponosio što je u kući njegovih roditelja stajala »slika 'Seljačke sloge' na kojoj su portreti: Gubec kao korijen, Radići bočno kao krila i na vrhu Tito« i koji je svojim budućim lustratorima o tome ostavio pisano svjedočanstvo, objavljeno 1998. u knjizi izabranih pisama Ivana Aralice i Zlatka Crnkovića »Pisac i njegov urednik«. 

  Usvoji li Hrvatski sabor prijedlog iz Araličina ogleda da se »zakonom odredi da je jugoslavenska promidžba, javljala se ona i kao nostalgija, protuustavan čin, a javno veličanje jugoslavenstva prekršaj koji podliježe sankcijama, kao što sankcijama podliježe javno veličanje bilo kojeg od totalitarizama«, kojem li će izgonitelju jugoslavenskih aveti Ivan Aralica objasniti zašto je toliko čeznuo za NIN-ovom nagradom čak i nakon što je, čitajući taj beogradski tjednik do u kasnu prosinačku noć 1984, »došao do zaključka da je bolje nagradu ne dobiti«, jerbo je »NIN trenutno takav nacionalistički list prema komu je Hrvatski tjednik bio diletantsko mucanje«? 

 Što ako lustrator Aralici pročita njegov neveseli zapis iz 1988. godine, jedne od onih Miloševićevih godina raspleta, dok je hrvatski narod sanjao oslobođenje iz jugoslavenskih okova, a hrvatski pisac neutješno uzdisao za književnim priznanjem što ga je dodjeljivalo jedno od neslužbenih glasila tzv. antibirokratske revolucije: »Već po dva kanala do mene dopiru vijesti iz Beograda da je Matvejević kriv što nisam dobio NIN-ovu nagradu. Da sam od Srba imao dosta glasova, da su mislili kako će ga i on dati, da su zato digli viku da je nagrada moja, ali da mi je Matvejević uskratio glas i dao ga Drakulićki, koja šanse nije imala. Ne znam je li to glasina. Volio bih da jest!«? 

  Hoće li se Aralica braniti šutnjom? I hoće li šutjeti i kada mu istoimeni istražitelj u lice saspe grozomornu optužbu: »Vi biste, vidim ja, zbog književničke taštine i slavohleplja bili spremni i na obnovu Jugoslavije, samo kada bi vam netko zajamčio da ćete napokon dobiti tu jebenu nagradu za 'najbolji jugoslovenski roman'! Vjerujte mi da od svega što sam pročitao o Jugoslaviji nakon njezina raspada, nisam vidio da netko za nečim jugoslavenskim toliko žali koliko vi za nedobivenom NIN-ovom nagradom...« 

  Hoće li se Ivan Aralica, nakon što se donesu svi dekomunizacijski propisi koje nadugo i naširoko zagovara, smjeti pogledati u zrcalo od straha da u ogledalu ne ugleda osobu koju je pokušao sakriti od sebe u svome ogledu pod nesuđenim naslovom »Smrad trulih lešina«? I tko će se prije – onaj u zrcalu ili onaj pred njim – u strahu od suočenja s mentalnim komunistom pretvoriti u momentalnog antikomunista?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka