Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. listopada 2019.
Trafika Predraga Lucića

Maaajmuuuneeeee, jaaaviii seeeee!

Foto: Biljana Gaurina / CROPIX
Foto: Biljana Gaurina / CROPIX
Autor:
Objavljeno: 19. ožujak 2014. u 18:10 2014-03-19T18:10:00+01:00

Krešimir Dolenčić spominjući ujesen 1991. neimenovane »majmune« i »divlju stoku s istoka« nije imao na umu onaj prastari ulični štos kad vikneš »Majmune!« i gledaš tko će ti se od prolaznika odazvati, ali su mu se neki, eto, odazvali nakon 22 i pol godine, i to pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Ima li ih još i tko je sljedeći?

Ima jedan prastari ulični štos. Nije osobito duhovit, ali uglavnom uvijek upali. Valjda zato što je naprosto i priprosto jednostavan. Sve što vam za taj štos treba jest da viknete »Majmune!« i da gledate tko će vam se od prolaznika odazvati. 

Mislim da Krešimir Dolenčić nije pravio nikakvu spačku kada je ujesen 1991. u intervjuu tjedniku Danas prozvao neimenovanog »majmuna« i »divlju stoku s istoka«, ali vidim da su se neki svejedno odazvali, i to nakon 22 i pol godine. U ulogu prolaznika koji je nasjeo na ulični štos stavio se pravni tim Republike Srbije, spomenuvši Dolenčićev intervju u svojoj kontratužbi protiv Hrvatske za genocid, odverglanoj pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, i optuživši hrvatskog redatelja da je Srbe tom prigodom nazvao »zvijerima s istoka« – u engleskom prepjevu: »beasts from the east« – te tako otišao »još dalje od običnog govora mržnje i izravno pozivao na uništenje Srba«. 

Dolenčić je reagirao priopćenjem u kojem je negirao majmunarije za koje je prozvan u Haagu, navodeći kako je kao ravnatelj Dramskog kazališta Gavella u vrijeme rata »imao čast upravljati zaposlenicima različitih generacija, nacionalnosti, vjere, ili pak svega onoga o čemu se u kazalištu uopće i ne pita«, a potom je i od hrvatskog pravnog tima zatražio da ga uzme u zaštitu od optužbi za poticanje genocida. Navodno je angažirao i sudskog tumača koji je »potanko analizirao razlike između izraza ''zvijeri'' i ''divlja stoka''«, dakle – između onoga što su mu srpski prevodioci na engleski, držeći više do zavodljive rime negoli do leksičke preciznosti, stavili u usta i onoga što je koristeći se jezičnim stočnim fondom, identičnim i u hrvatskoj i u srpskoj varijanti, doista rekao. 

Ne znam kako je sudski tumač distingvirao zvijeri od divlje stoke, kao što ne znam ni zašto se osim zbog rime na engleskom divlja stoka izgubila u prijevodu i prometnula u zvjerinje, ali to ovdje i nije važno. Važnije je činjenično stanje koje su uvidom u rečeni intervju Danasu utvrdile današnje hrvatske novine, pa ćemo na ovome mjestu ponoviti gradivo. 

Novinarka Danasa Sanja Muzaferija je, prema tom uvidu, nakon što je Dolenčić iznio svoja razmišljanja o hrvatskim kazalištima, kazala: »Tko zna hoćemo li ih imati i poslije rata…« Redatelj se osjetio pozvanim da na ovu opasku odgovori ovako: »Ma, jasno da hoćemo. Divlja stoka s istoka nema šanse. Majmun razbija po kući i svejedno mu je da li je razbio čašu ili kinesku vazu, jer ne zna što je to. Nema majmun šanse u borbi s čovjekom. Uvijek će se naći način da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je i mjesto.«

Potom je umjesto novinarkina sljedećeg pitanja otisnut samo rječiti upitnik, a onda i nešto rječitiji Dolenčićev odgovor: »Pa, da. Oni su takvi bili i 1551., kad je Držić u Dubrovniku pisao ''Dunda Maroja''. To nije ništa nova i ja se ne iznenađujem. Ljudi se stalno pitaju: kako mogu? Ja znam da mogu i da mogu još i više. Između njih i nas razlika je kao između kompjutera prve i pete generacije. Treba ih ili zatvoriti ili eliminirati, jer ništa se bolje od njih ne može očekivati. Nema s njima puno razgovora i pregovora. Uvjeren sam da je njihova kultura ispod razine primitivnog, jer primitivne kulture mogu biti zanimljive i bogate duhovnošću. Ljudi koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu – idu u domenu rudimentarne kulture i ne treba žaliti vlastiti život da bi ih se u tome spriječilo.« 

Ako su ovi citati iz Danasa točni – a preneseni su, ponavljam, doslovce onako kako su objavljeni u današnjim novinama – i ako nisu istrgnuti iz konteksta koji bi nedvojbeno upućivao da Dolenčić koristeći zamjenicu »oni« zapravo govori o Srbima, tada mu ni pet srpskih pravnih timova ni šest haških sudova ne može dokazati da je Srbe nazvao »divljom stokom s istoka«, »majmunima« i »kompjuterima prve generacije«, a srpsku kulturu »rudimentarnom« i »ispod razine primitivnog«. A ako je sugovornik Sanje Muzaferije tim izrazima počastio isključivo »ljude koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu«, tada se srpski pravni tim ponio poput onog prolaznika koji se na povik »Majmune!« ne samo odazvao, nego i sebi uzeo pravo da se odazove u ime svih Srba. I tim su odazivanjem zastupnici srpske kontratužbe na sve Srbe svalili i ono za što ih ne optužuje ni hrvatski pravni tim u Haagu ni Dolenčić u intervjuu Danasu: poistovjetili su ih s »ljudima koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu«, pa bi jedina logična pravna konzekvenca bila podizanje optužnice Republike Srbije protiv svih Srba za počinjenje kaznenog djela genocida zbog kojega je umjesto njih tužena Republika Srbija. 

Zvuči zamršeno, a moglo bi biti i još zamršenije ukoliko se srpski pravni tim uhvati i Dolenčićeva spominjanja Marina Držića. Ako bi srpski kontratužitelji i pred Međunarodnim sudom pravde inzistirali na tezi nekih srpskih povjesničara književnosti da je autor »Dunda Maroja« srpski pisac i da se hrvatski redatelj neovlašteno dirnuo u srpsku kulturnu baštinu, susljedno tome bi morali pred svih sedamnaestero haških sudaca prisegnuti i da su Držićevim Dubrovnikom vladale srpske nakaze. Jer nije teško nepobitno dokazati da je Marin Držić dubrovačke vladare u više navrata nazivao nakazama i da ne nabrajamo čime sve još, pa ako je Dubrovnik – kao što tvrde – bio srpski, onda njime nije vladao i pisca proganjao nitko osim srpskih nakaza, a koje su bile toliko nakazne da je njihov podanik nagovarao firentinskoga vojvodu da ih svrgne s vlasti. A to bi opet tražilo pokretanje sudskog procesa protiv Marina Držića post mortem em zbog urote protiv Srbije – pa makar i one izvan sebe – em zato što je uvrijedio Srbe, iako ih nije ni spomenuo. Pravnim bi se putem onda moralo dokazivati da optuženi Marin Držić nije govorio o srpskim nakazama na vlasti, kao što uostalom nije govorio ni o nakazama hrvatskim, ali ga to svejedno nije spasilo od optužbi za veleizdaju hrvatskog Dubrovnika kojom su ga častili – i još uvijek ga časte – domoljubni hrvatski literati. 

E, tu već dolazimo do pitanja zašto je Dolenčić uopće uzimao u usta Marina Držića govoreći o tim nekim »njima«. To, naravno, nije pitanje ni za kakav sud, niti bi se njime trebao baviti bilo kakav pravni tim. To je pitanje samo za Krešimira Dolenčića, a on na njega uopće ne mora javno odgovoriti. Dovoljno bi bilo da samome sebi, onako za po kući, definira tko su mu ti »mi« i ti »oni« o čijim je međusobnim razlikama govorio, uspoređujući ih s kompjuterima prve i pete generacije, pa da bude načisto spadaju li mu u te »njih« samo oni »koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu«, kao i da li u te »nas« ubraja i one koji o Držiću i dan-danas pišu kao o hrvatskom veleizdajniku. 

U tom stavljanju svakoga na svoje mjesto, Dolenčiću je od pomoći mogao biti jedan stari ulični štos, koji nije pretjerano duhovit, ali provjereno pali. A čitav štos bi bio u tome da je Krešimir Dolenčić – kao što nije – tamo negdje, recimo, ujesen 1993. u nekom intervjuu ponovio sve ono što je rekao i Sanji Muzaferiji u Danasu 1991., samo da je uz »divlju stoku s istoka« spomenuo i naprimjer »divlja stada sa zapada«, i da je »ljudima koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu« pridružio i tamo neke »ljude koji pucaju na Stari most u Mostaru«. Živo me zanima koji bi mu se sve majmuni tada odazvali.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.