Grad: Rijeka
Danas: 23° vedro
Sutra: 7° 23° vedro
1. svibnja 2017.
Trafika Predraga Lucića

kolumna Kako se prokleo HAVC na mom otoku

Arhiva NL
Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 8. veljača 2017. u 23:29 2017-02-08T23:29:53+01:00

Ako Državna revizija nije uspjela pronaći nikakve pokazatelje da je HAVC bilo čime pridonio razvoju hrvatske kulture, krajnje je neumjesno da se hrvatski filmaši pozivaju na nekakve nagrade dobivene po kojekakvim međunarodnim festivalčićima u Berlinu, Veneciji, Cannesu, Montrealu…

Raspričao se Stjepan Šterc na N1 televiziji što bi sve trebalo poduzeti ne bi li se spriječila demografska katastrofa Hrvatske, pa je – između ostaloga – opleo i po udrugama civilnog društva. Jer to, po njemu, nisu nikakve civilne nego »više-manje političke udruge koje politički reagiraju na javnoj političkoj sceni«.

Na primjedbu voditelja »Pressinga« Petra Štifanića da ta izjava zvuči poput istupa bivšega ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, sveprisutni je demograf odgovorio: »Ja bih bio radikalniji od Hasanbegovića. Ja bih ukinuo sve udruge.«

A ukinuo bi ih zato što troše proračunski novac na nepotrebne aktivnosti. Zato što je njihov društveni angažman promašen, budući da »društvo nije popravljeno ni u jednom segmentu«. I zato, nadasve zato što su – »anacionalne«. Pa ako neke od njih i »hoće djelovati na nekoj globalnoj svemirskoj sceni, neka ih financira netko drugi, a ne da se financiraju iz državnog proračuna«.

Pa kad se već junači da bi bio radikalniji od Hasanbegovića i da bi poukidao sve i svašta, živa je šteta što Stjepan Šterc nije došao na ideju da ukine i onu zloćudnu javnu ustanovu zvanu Hrvatski audiovizualni centar, makar to ukidanje i ne imalo izravnih posljedica na demografski oporavak nacije.

Jer taj je HAVC – sudeći po onome što već godinu dana slušamo i čitamo – promašeniji, štetniji i anacionalniji od svih tih Štercu suvišnih udruga zajedno.

U tom se HAVC-u – piše to i u jučerašnjim novinama – razmahala »kriminalna hobotnica«. U tom HAVC-u novce hrvatskih poreznih obveznika zlorabi »pljačkaško društvo«. I tom je HAVC-u – na neskrivenu radost one gospođe koja nastupa u ime Koordinacije udruga hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata – napokon isporučen navodno »najnegativniji nalaz Državne revizije u povijesti Hrvatske«, pa je njegov ravnatelj, onaj Hrvoje Hribar, naposljetku podnio ostavku.

Ako niste revno pratili što su sve koordinirani i udruženi ljubitelji slikopisne umjetnosti izgovorili na račun tog Hribara i ustanove kojom je do jučer ravnao, možda još ne znate:

– da je »HAVC stvoren kako bi se kontrola nad filmom čvrsto zadržala u rukama sljedbenika Tita i partije«;

– da je »HAVC zapravo centar antihrvatske ideje i prakse« koji djeluje »točno po receptu Memoranduma 2 Srpske akademije nauka i umetnosti«;

– da su »osobe poput Hrvoja Hribara« i još nekih »sačinile optužnice protiv branitelja u našoj Domovini«, te »stvorile okvir ravnodušnosti, iskrivljene povijesti i neznanja« trošeći proračunski novac na »filmove u kojima se izjednačava agresor i žrtva, u kojima se relativizira i obeščašćuju žrtvovani životi i njihove obitelji, u kojima se ismijava naziv vrhovnog zakona neke zemlje, u kojima se bezočno udara na temelje hrvatske države«;

– da HAVC potpomaže Motovun Film Festival na čijem je traileru »današnja Republika Hrvatska kao i njeni simboli, zastava i grb, prikazana kao totalitaristička nacistička zemlja«, a čime se uzgred »već bavi nadležno državno odvjetništvo«;

– da je Hribar »financirao oca i sina Šerbedžiju za 'Oslobođenje Skoplja', a ne za film o oslobađanju Knina« i tako dalje, i tako dalje…

Ali sada je svim tim opačinama došao kraj, pa će se nakon Hribarova odlaska iz HAVC-a najzad stvoriti uvjeti da se »Hrvatska vrati u hrvatsku kulturu« i na kinoekranima, da se »prikaže stvarna istina o Domovinskom ratu«, te da se »konačno, nakon 25 godina snimi i koji relevantan film o našem stradanju i našoj pobjedi«.

HAVC će pritom biti posve nepotreban, jer »konačno dolazi vrijeme da se u skladu s ustavnim odredbama ustanovi tijelo koje će nadzirati što će se snimati o Domovinskome ratu i što ćemo financirati našim novcem«, a u tom tijelu – kao vrhovni autoriteti za ustroj hrvatske filmske poetike po načelima dom-realizma i kao jamci za spektakularnu pobjedu Domovinskog rata nad dosadašnjim protudomovinskim filmom – »moraju biti predstavnici Ministarstva obrane, Ministarstva branitelja i predstavnici veteranskih udruga«.

Njima bi trebalo priključiti i mjerodavne eksperte iz Državnog ureda za reviziju koji su, pretresajući poslovanje HAVC-a, iznijeli i ključni stručni prigovor kako »nisu osigurani pokazatelji na temelju kojih je moguće dati ocjenu mogu li i na koji način odabrani projekti i programi pridonijeti razvoju hrvatske kulture«.

Pa ako Državna revizija nije uspjela pronaći nikakve pokazatelje da je HAVC bilo čime pridonio razvoju hrvatske kulture, krajnje je neumjesno da se hrvatski filmaši pozivaju na nekakve nagrade dobivene po kojekakvim međunarodnim festivalčićima u Berlinu, Veneciji, Cannesu, Montrealu… Ili da razdoblje u kojemu je HAVC-om ravnao Hrvoje Hribar nazivaju »najuspješnijim u povijesti hrvatske kinematografije od uspostave državne neovisnosti, i stvaralački i prema međunarodnom rejtingu, i prema financijskoj dobiti«.

Hrvatska kinematografija će – htjela ili ne htjela – uskoro raskrstiti s tim mračnim razdobljem, kako bi na temelju Državne revizije napravila iskorak ka dugo naviještanom državotvornom revizionizmu. Kako na filmu, tako i u svemu ostalom.

Pa će Hrvoje Hribar tek vidjeti što ustvari znači ona njegova dijagnoza da je »u Hrvatskoj na snazi maligni pokret otpora prema temeljnim kreativnim dostignućima vlastite zajednice, neka vrsta autoimune bolesti«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka