Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 26° 1
Sutra: 26° 26° 1
22. srpnja 2019.
Trafika Predraga Lucića

kolumna Kako je šator postao smeće

Foto: Vlado Kos / CROPIX
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Autor:
Objavljeno: 4. svibanj 2016. u 23:16 2016-05-04T23:16:41+02:00

»To je kao da vam netko doveze svoje smeće u vaše dvorište a da vam ništa ne kaže!« – tim riječima gradonačelnik Ivan Penava komentira prenošenje šatora iz Savske u Vukovar. A vukovarski branitelji zagrebačkim darodavcima poručuju: »Vukovar treba tvornice, radna mjesta, a ne vaša smeća!«

Hrvatska je prije nekoliko dana od Europske komisije dobila opomenu pred slanje tužbe zbog povrede prava Europske unije. Tako bi se Nemarna Naša mogla naći pred Sudom Europske unije u Luxembourgu zbog dva propusta: zato što kasni s ratificiranjem konvencije koja regulira sigurnost zračnog prometa i zato što još uvijek nije donijela program za sprečavanje stvaranja otpada. Nitko ne zna ni kada će taj program biti donesen ni kada će Hrvatska početi odgovorno gospodariti otpadom. U međuvremenu se ta osjetljiva ekološka problematika dodatno zakomplicirala, jer se u zemlji Hrvatskoj smećem počelo proglašavati čak i ono što se do jučer držalo za svetinju, i o čemu se govorilo sa strahopoštovanjem…

Takva je žalosna sudbina zadesila i onaj legendarni šator što je na pločniku pred Ministarstvom branitelja u Savskoj 66 stajao punih 555 dana, da bi prošle srijede bio razmontiran i potom prebačen u Vukovar. Sada kad je braniteljski šator – ukrašen insignijama Republike Hrvatske, sestrinske joj i takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, te NATO-saveza – iznova podignut na novoj lokaciji, na poligonu u nekadašnjoj vojarni 204. vukovarske brigade, u kojoj je smješten Memorijalni centar Domovinskog rata, o njemu se govori nebiranim riječima…

»Ne samo da nisam obaviješten o tome da šator dolazi u Vukovar, nego me o tome prethodno nitko ništa nije niti pitao. To je kao da vam netko doveze svoje smeće u vaše dvorište a da vam ništa ne kaže!« – eto toliko je uvrijeđen i zgranut bio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava da je posegnuo za prispodobom u kojoj će lingvisti prepoznati značajke deponijske stilistike s početka trećeg milenija.

Još izravniji u nazivanju šatora ekološkim problemom bio je Zdravko Komšić, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara, koji je pošiljateljima neželjenog poklona poručio: »Vukovar treba tvornice, radna mjesta, a ne vaša smeća!«

Smještanju šatora iz Savske na novu lokaciju usprotivio se i Tomislav Josić, istaknuti čelnik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i današnji savjetnik vukovarskoga gradonačelnika za pitanja branitelja: »Mislim kako tome šatoru nije mjesto u Vukovaru, a posebno mu nije mjesto u Memorijalnom centru Domovinskoga rata. Ne znam što bi iz Domovinskoga rata predstavljao šator i kakve on uopće ima veze s Domovinskim ratom. Sutra bi se moglo dogoditi da nam u Memorijalni centar dopreme i ražanj da ga izložimo jer je skupina branitelja ispekla janje na njemu, jer i to je vezano za Domovinski rat i branitelje. Da je to bila neka poljska bolnica na primjer, ja bih rekao svaka čast, treba da tu i bude, ali ovako…«

Čim je čuo kakvu uslugu gradu-heroju namjerava učiniti ministar branitelja zvani Tomislav Medved, oglasio se i ratni zapovjednik obrane Vukovara – Branko Borković zvani Mladi Jastreb: »To je nedopustivo! To je nagrđivanje svetinje Vukovara! Neka rade sa šatorom što god žele, ali njemu nije mjesto u Vukovaru. Mi smo se za braniteljska prava borili davnih dana i taj šator sada ne može biti simbol ničega, a posebno ne Domovinskog rata, vukovarskih branitelja i njihove žrtve tijekom 1991. Svi oni koji su proteklih mjeseci prolazili kroz šator, imali su prilike biti u Vukovaru 1991., ali ih tada 99 posto ovdje nije bilo. Ako to ipak naprave, onda bi to bilo silovanje i vrijeđanje dostojanstva Vukovara, njegove žrtve tijekom rata, kao i samih branitelja.«

Jedna vukovarska braniteljica je preko Braniteljskog portala darodavcima poslala sljedeću poruku: »Odlučili su skloniti šator? Odlično! Neka ga Đuro ili Klemm nose sebi doma za uspomenu. Postoji Statut Javne ustanove 'Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar' i zna se čemu ona služi! Od mrtvih i grobova nećemo dozvoliti praviti niti sprdnju niti ičiju prćiju!«

Njezin sugrađanin i suborac, potpisan inicijalima D. S., istim je putem lijepo zamolio velikodušnu gospodu da »šator instaliraju negdje dalje, a u našem Vukovaru neka otvore 50 radnih mjesta u proizvodnji bilo čega s plaćom od barem 3500 kuna na ruke«.

I Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, ima sličan prijedlog: »Neka nam iz Zagreba pošalju deset milijuna eura pa da otvorimo tvrtke i zaposlimo Vukovarce, da nam mladi ne odlaze iz našeg grada. Nama šatori nisu potrebni.«

Gradonačelnik Penava također nije okolišao: »Šatoru je mjesto u Zagrebu, a ako se već nešto šalje za Vukovar, neka se pošalju novci za obnovu Vodotornja!« I još je ispričao kako su mu se javili neki poduzetnici iz grada i okolice s idejom da šator stavi na javnu dražbu, budući da su oni živo zainteresirani za kupnju. To su, koliko je poznato, jedini ljudi u Vukovaru koji vide neku korist od dopreme šatora iz Savske.

Na sve te reakcije iz Vukovara – na nazivanje šatora smećem, nagrđivanjem svetinje, silovanjem i vrijeđanjem žrtve i vukovarskih branitelja – dojučerašnji šefovi šatorske parade ostaju bez teksta. »Niti ja niti bilo tko drugi od nas nećemo komentirati situaciju oko šatora«, sve je što danas ima reći Đuro Glogoški. Ne pada mu na um da se u ovoj prigodi prisjeti svoga obećanja, praznog poput šatora u bivšoj vukovarskoj vojarni: »A mi, mi ćemo ostati u Savskoj sve dok ne napravimo društvo po mjeri svakog čovjeka u Hrvatskoj.«

Baš kao što ni Anti Deuru, savjetniku predsjednice Republike za braniteljska pitanja, nije ni nakraj pameti da dođe u Vukovar, pa da pred pustim šatorom izdeklamira onu svoju nezaboravnu: »Šator u Savskoj je postao simbol otpora protiv onih koji ne vole Domovinski rat.«

Nikome od njih ne pada teško što je šator odslužio svoje, što je poslužio kome je trebalo i što na koncu i nije zaslužio ništa bolje od odbojnosti na kakvu je naišao, a kakvu je 555 dana širio prema onim građanima Hrvatske koje su njegovi glasnogovornici proglašavali neprijateljima. I zato će biti najbolje da ga u što skorije vrijeme razmontiraju, prije nego što netko od gnjevnih Vukovaraca taj neželjeni šator ukrasi transparentom »1991. protiv Jugoslavije, 2016. protiv Vukovara!«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka