Složili jezikoslovci frku i paniku zbog navodne »opasne ugroze« hrvatskoga jezika, još navodnijih »otvorenih prijetnji« kojima je izložen i najnavodnije »aktualizacije stvaranja zajedničkog srpskohrvatskog jezika«. Ustali u obranu ustavnoga poretka koji samo što se nije srušio pred naletima kletih sila koje »niječu hrvatski jezični identitet« i streme da postanu »trajni izvor nestabilnosti« Republike Hrvatske.

Sročili pismo inicijative za zaštitu hrvatskoga jezika – s prijedlozima da se donese Zakon o hrvatskom jeziku i da se ponovo uspostavi Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika – pa ga odaslali na adrese brojnih institucija i pojedinaca, tražeći njihovu potporu. I odlučili da će pismo predočiti javnosti početkom ožujka, kada će ga uputiti i predsjednici Republike i premijeru i predsjedniku Hrvatskoga sabora.

Premda je po medijima kružila informacija da je epistola sastavljena združenim snagama uredništva časopisa Jezik i Hrvatskoga filološkog društva, ispostavilo se da te suradnje zapravo nije bilo. »Mi u tome nismo sudjelovali«, izjavila je predsjednica HFD-a Anita Skelin Horvat. Pismo se, dakle, može pripisati samo uredništvu Jezika, a kako njegova urednica Sanda Ham nije odgovarala na novinarske pozive, i dalje je nejasno otkud se stvorilo Hrvatsko filološko društvo kao očigledno izmišljeni supotpisnik.

Inicijativu je odmah prihvatio Odsjek za hrvatski jezik i slavistiku Sveučilišta u Zadru, uz ogradu da hrvatski jezik nije ni na koji način ugrožen, kao što se to tvrdi u Jezikovu pismu. Sjednici zadarskog Odsjeka na kojoj je inicijativa prihvaćena nije prisustvovao profesor Josip Lisac, ali se u novinama pojavila njegova izjava da ne razumije smisao svega toga i da se ne želi boriti ni za deklaraciju niti protiv nje.

Profesor Lisac ne misli da se o stanju hrvatskoga jezika treba izjašnjavati alarmiranjem političkog vrha. A nikakvog smisla u inicijativi jezikoslovaca prema državnom vrhu ne vidi ni njegova kolegica Vanda Babić koja smatra da se u državi gdje je hrvatski jezik u službenoj upotrebi »ne bi smio ni trebao unositi nemir i nered na ovaj način«.

Na sadržaj »dramatičnog pisma« s naklonošću ne gledaju ni oni kojima je upućeno i čija se potpora očekivala. Predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač također spominje unošenje nereda, patetične tonove, pretencioznost i mogućnost da se inicijativom kakva je sročena u prvoj od za sada tri inačice izazovu »suvišna sučeljavanja i diobe unutar akademske zajednice i kulturnih institucija«.

Predsjednik Matice hrvatske Stjepan Damjanović je najavio da će dopis Jezikovih jezikoslovaca staviti na raspravu, iako on osobno »uistinu ne vidi visoki stupanj ugroze hrvatskoga jezika«. Konkretne argumente da je hrvatski jezik ugrožen u pismu nije pronašao ni profesor zagrebačkoga Filozofskog fakulteta Ivo Pranjković, kojemu inicijativa »zvuči gotovo politički«, a alarmantne tvrdnje o ugrozi odbacuju i njegov kolega Ranko Matasović i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić.

Više od svega ustvari govori činjenica da pismo inicijative, kakvo bilo da bilo i koliko god verzija imalo, nije dostupno hrvatskoj javnosti. Što li se to tako strašno događa s hrvatskim jezikom i kakve mu to grozomorne ugroze prijete, pa da javnost ne smije znati ama baš ništa o tome? Čime to družina iz časopisa Jezik pokušava podijeliti akademsku zajednicu i kulturne institucije?

Pa nisu valjda pisali brljotine nalik onima iz glasovitih prijedloga Zakona o hrvatskome jeziku i Zakona o osnivanju Državnoga ureda za hrvatski jezik što ih je 1995. sklepao Vice Vukojević?

Ne bulazne valjda i Jezikovi jezikoslovci o »30 tisuća tuđih riječi nametnutih putem srpskoga jezika«? Ne umišljaju si valjda i oni, poput Vukojevića, da će »hrvatskom jeziku, a s njime i hrvatskom narodu vratiti čast i dostojanstvo« tako što će ga »osloboditi debelih nanosa i mnoštva suvišnih tuđica što ih je u njemu naslagao srpski jezik (koji je manje-više sastavljen od nesrpskih riječi)«?

Ne klepeću valjda i autori Jezikova pisma kako će »pohrvatiti naš (rashrvaćeni) jezik« i u upotrebu vratiti »korienski pravopis kao jednu od značajnih odlika hrvatskoga jezika«? Ne prijete valjda i oni zatvorom i novčanom kaznom svakoj »odgovornoj osobi u krugovalnoj ili dalekovidničkoj postaji, u kojoj se, protivno odredbi članka 8. Zakona o hrvatskome jeziku rabi nehrvatski 'međunarodno-hrvatski' jezik«?

Ili možda imaju još mahnitijih i restriktivnijih prijedloga kojima bi zatrli jezičnu slobodu, a živi jezik doveli na samrtnu postelju? Pa da najzad ostvare svoj naum i u službenu upotrebu uvedu ono što sam još davno, u jednom tekstu o jezičnome nasilju, nazvao – hrvatskim jezikoslovnim jezikom.