Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. prosinca 2019.
Trafika Predraga Lucića

kolumna Hrvatski govnopis

Kako je New York...
Kako je New York...
Autor:
Objavljeno: 25. veljača 2014. u 18:56 2014-02-25T18:56:00+01:00

U zemlji gdje branitelji ćudoređa uz potporu lokalnog župnika trgaju plakate za predstavu rađenu po tekstu Ivana Raosa, nije nikakvo čudo što Antu Tomića zalijevaju govnima…

Eto, i to je u zemlji tisućljetne kulture postala novinska vijest: to da su stanovnici jednog hrvatskog gradića mirno odgledali jednu kazališnu predstavu. Da, to se doista dogodilo i u novinskom naslovu završilo, to da su »Dugoraćani mirno odgledali ''Kako je New York dočekao Krista''«.

Vrijedi tu vijest izrezati iz novina i sačuvati je kao spomen na zemlju Hrvatsku A. D. 2014. u kojoj je »mirno odgledavanje« uprizorenja žalosne igre o silasku Isusa Krista na zemlju Ameriku, što ju je Ivan Raos napisao 1955. godine, doživljeno kao vrhunaravna senzacija. Vrijedi tu vijest sačuvati zato što je još prošloga tjedna izgledala gotovo nemogućom, jer su iz Dugoga Rata stizale vijesti o ogorčenim mještanima što su u gnjevu i bijesu svojemu zgulili sve plakate koji su najavljivali da će u njihovom nekadašnjem kinu gostovati predstava u režiji Otokara Levaja i izvedbi amatera iz omiškog Gradskog teatra »Mali princ«.

Plakatom na kojemu su u prvom planu prikazane ženske noge u crveno-crnim cipelama s rubom suknje ili haljine koji seže ispod koljena, a iza njih panorama Manhattana s prigodno umontiranim kipom Isusa Krista iz Rio de Janeira, bio je osupnut mjesni župnik don Božo Čubelić. Ponajprije, bio je uvrijeđen zato što ga »nitko nije kontaktirao vezano uz gostovanje predstave«, a onda su mu se te dvije živahne ženske noge, odignute od zemlje pred okamenjenim Kristom, učinile zgodnom prilikom za utjerivanje ćudoređa u kosti, po uzoru na prošlogodišnji zagrebački trijumf katoličkih moralizatora nad plakatom za predstavu »Fine mrtve djevojke«. Don Čubelić se zadovoljio time što je njegova vjerna pastva potrgala plakate, pa je novinaru Slobodne Dalmacije tolerantno izjavio kako ipak »neće pozvati na bojkot predstave, jer je svatko slobodan raditi što ga je volja«, i pored toga što on osobno drži da »plakat s golim nogama i Isusom u pozadini stvarno nije primjeren«. Umjesto da otvoreno pozove na bojkot, velečasni se »samo« pohvalio da nit' je čitao Raosovu dramu, nit' je gledao predstavu, niti to ima namjeru učiniti.

Za župnikovu ignoranciju je blagotvorno što nikada neće zaviriti u žuto-crnu knjižicu »Kako je New York dočekao Krista« koju je Ivan Raos tiskao u vlastitoj nakladi. Pojava Isusa Krista bi ga vjerojatno izneredila koliko i američkog predsjednika, kardinala, šefa kontraobavještajne službe, policijskog inspektora, filmsku starletu, poduzetnoga gangstera, sitnog provalnika i krupne kapitaliste među koje se Spasitelj spustio s nebesa »da ih nauči ljubavi«, a od čije je mržnje, pohlepe i pokvarenosti morao pobjeći natrag na nebo. Izneredio bi ga taj Raosov Krist koji odbija ponudu kardinala Foxmana da se stavi u službu Crkve koja bi ga zaposlila kao spikera na vatikanskom radiju, gdje bi čitao ono što mu njezini velikodostojnici napišu. Izneredilo bi ga što taj Sin Božji i prigodom drugog dolaska na zemlju pokazuje više ljubavi za jednu prostitutku negoli za svećenike koji su ga, kako sam gorko kaže, »i prvi put izdali«.

Ne znaš što bi osjetljivu dušu župničku gore užasnulo – Kristovo pitanje »Kanite li opet podizati lomače?« ili kardinalov odgovor: »Dosta o lomačama, dosta uzrečica o inkviziciji. Kršćanstvo igra na jaču kartu od lomače. ''Krv mučenika, sjeme kršćanstva'', rekao je mudri Tertulian. I to što smo prolili mnogo više vlastite krvi, nego tuđe, učinilo nas je pobjednicima. Nitko prije nas nije došao do te istine. Žrtvovati svoje, da ojačaš. Mi još i danas verbujemo mučenike. Gurnemo ih pod sjekiru, a zatim ih svečano uzdižemo na oltare i zaklinjemo nebo, da oprosti njihovim mučiteljima. I baš to opraštanje izaziva mržnju u širinu. A mržnja daleko čvršće povezuje od ljubavi.«

A kako bi li se tek zgrozila ta duša da pročita kako Isus potkraj Raosove drame grmi na uzoritoga kardinala: »Napolje! Napolje, prokletniče! Napolje, obijeljeni grobe i leglo gujino!« Ili da taj prizor, ne dao Bog, ugleda na pozornici u Dugom Ratu!

Bolje je ipak da čuvari ćudoređa i njihovi ulični jurišnici ne čitaju Ivana Raosa. Jer bi ga mrtva zalijevali onim čime zalijevaju živoga Antu Tomića. Onim čime zemlja Hrvatska A. D. 2014. upisuje svoje ime na mapu kulturnoga svijeta, onim čime grad Split ispisuje svoju kandidaturu za kulturnu prijestolnicu Europe. Da nam živi hrvatski govnopis!  

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.