Ne znam kome je, kada i na kojem kopnu palo na pamet da  nečiju blesavu zamisao nazove morskom idejom. Isto tako, ne  znam kako su i zašto te »morske ideje« ušle u terminologiju  gluparenja. Ali znam da nije pošteno budalaštine kakve nastaju  isključivo u ljudskim glavama dovoditi u bilo kakvu vezu s morem  koje je, kao što nas uči jedna stara mudrost, samo budali do koljena.  I nadam se da nikome neće pasti na um da zamisao crnogorskog  instruktora ronjenja Dragana Gačevića o potapanju razarača »Split« i  njegovom pretvaranju u – pazite sad ovo! – »međudržavnu ronilačku  atrakciju« nazove podmorskom idejom, jer ne vjerujem da je ona  nastala pod skafanderom ili u pijanstvu velikih dubina.

Gačevićeva ideja da se razarač, koji je 15. studenoga 1991. razarao  grad po kojemu je nazvan, simbolično potopi uz crnogorsko-hrvatsku morsku granicu, ispod rta Kobila, i da to bude prilog  konačnom pomirenju dvaju naroda i dviju država, nije ni morska ni  podmorska. Nije čak ni sitnopolitička, kakvom je doživljavaju neki  od anketiranih hrvatskih praznoslova, nego je ponajprije  maloprivrednička. Njezin pravi smisao progovara iz poslovnih  fantazija tog instruktora ronjenja koji je namirisao da bi potopljeni  brod mogao biti »ronilačka top-destinacija Jadrana« i »kao takav ući  i u svjetski ronilački vodič«.Razarač »Split« je izgubio svoju bitku protiv grada Splita –  točnije: protiv jednog jedinog njegova građanina, pokojnoga  Tonča Smoje koji ga je, bez dopuštenja iz zapovjedništva i u  čistoj samoobrani, pogodio s dvije topovske granate i natjerao u  bijeg iz splitskog akvatorija – i stoga mu ne treba nikakvo naknadno  suđenje, ni iz simboličko-pomirbenih ni iz turističko-komercijalnih  razloga. Može se suditi njegovu zapovjedniku i njegovim  nalogodavcima, ali na krnjevalsku presudu samome brodu, kakvu  predlaže Dragan Gačević, nitko nema pravo.