Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 26° 1
Sutra: 26° 26° 1
19. rujna 2018.
Komentar Predraga Lucića

kolumna Fair-play kao izborni incident

Foto Denis LOVROVIĆ
Foto Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 13. rujan 2016. u 22:01 2016-09-13T22:01:00+02:00

Nagradu za izborni fair-play – kad bi nešto takvo uopće postojalo u hrvatskoj politici – trebalo bi dodijeliti kandidatima za koje postoji pouzdan dokaz da na glasačkom listiću nisu zaokružili broj ispred svoga imena. Iako im je dovoljna nagrada već i to što ne boluju od taštine i što ni sami sebi nisu oduzeli slobodu izbora…

Ima nade za ovu zemlju dok je takvih ljudi. Dok je čestitih osoba poput Zemire Štajner i Željka Landikušića. Poput Damira Pašovića i Tomislava Komljenovića. Poput Marsele Komarić i Zdenke Japuš. Poput Slobodanke Tadić, Marka Bogdana i Jasmina Plašćaka.

Ne znate o kome je riječ? Niste prije izbora proučavali kandidacijske liste? Niti ste, nakon što je Državno izborno povjerenstvo odradilo svoj posao, iščitavali kakve je tko rezultate postigao?

Nemate, dakle, pojma da su se na tim listama kandidata za saborske zastupnike nalazila i imena Zemire, Marsele, Zdenke i Slobodanke, te Željka, Damira, Tomislava, Marka i Jasmina? Ništa čudno, jer za njih posve sigurno niste glasali. Niti im je svoj glas dao ijedan od onih milijun devetsto sedamdeset devet tisuća i dvjesto sedamdeset sedam glasača, koliko ih je ovog vikenda izašlo na izbore.

Kao što su tragači za izbornim bizarnostima već uočili, nitko od njih devetero nije glasao ni sam za sebe. I u tome je njihova veličina. I to je dokaz da se politikom u ovoj zemlji ne bave samo vlastohlepni i sebični likovi, već da se i među njima nađe pojedinaca koji drže do boljih i gotovo iskorijenjenih običaja, i kojima dobar odgoj ne dopušta da na izbornom listiću zaokruže broj ispred svoga imena.

Da se razumijemo, ne tvrdim ja da je itko – uključujući i one koji su dobili jedan jedini glas – glasao sam za sebe, ali ne bih se kladio da na listama nije bilo i onih samoživih stvorova koji su preferencijalni glas velikodušno poklonili sebi. Ali neka to ostane njihova izborna tajna koju su slobodni čuvati i od sebe samih…

Za Zemiru Štajner i Željka Landikušića s koalicijske liste Hrvatske pučke braniteljske stranke i Braniteljsko domoljubne stranke Hrvatske, za Damira Pašovića iz Hrvatskih laburista – Stranke rada, i Tomislava Komljenovića iz Pokreta za modernu Hrvatsku (redom kandidirane u I. izbornoj jedinici); za Marselu Komarić, kandidatkinju Hrvatske stranke reda u II. izbornoj jedinici, za Zdenku Japuš, kandidatkinju već spomenute Hrvatske braniteljske pučke stranke u VI. izbornoj jedinici; za hrvatsku laburistkinju Slobodanku Tadić, za Marka Bogdana iz Hrvatske radničke stranke i za Jasmina Plašćaka iz stranke Hrvatski vidik (listom kandidirane u VII. izbornoj jedinici), međutim, možete biti sigurni da svoje glasove nisu trošili na sebe. A isto tako ni svoje bližnje nisu moljakali da im daju preferencijalni glas, niti ih tjerali da mobitelom snime glasački listić kako bi se uvjerili u njihovu lojalnost i najbolji mogući politički izbor.

Stoga bi nagradu za fair-play – kad bi nešto takvo uopće postojalo u hrvatskoj politici – trebalo dodijeliti njima, nezaokruženima. Ne kao utjehu zbog nijednog osvojenog glasa, niti kao podmetnuti dokaz da se u ovom društvu drži do nesebičnosti i sličnih neutilitarnih osobina, već kao poruku onima kojima glasova nikada nije dosta, pa glasaju i sami za sebe, kao što bi sami za sebe i vladali. Kao poruku da se, makar na trenutak, zamisle nad onim što čine po automatizmu i što se smatra normalnim.

Ali i bez nagrade za fair-play, gubitnici svih glasova su dovoljno nagrađeni time što ne boluju od taštine i što ni sami sebi nisu oduzeli slobodu izbora. Dovoljno su nagrađeni time što za svoj izborni rezultat ne moraju kriviti birače koji ih »nisu prepoznali« ili im spočitavati kako iz straha od tzv. bacanja glasa nisu glasali po vlastitoj savjesti i stvarnim preferencijama. A svi bi, naravno, svoj glas dali takvima, vječno zakinutima, koji su – kolebljivim biračima u inat – hrabro glasali za unaprijed poražene sebe.

Dovoljna im je nagrada već i to što se ne moraju samoproglašavati moralnim pobjednicima izbora koje su toliko uvjerljivo izgubili da su jedva prešli izborni prag ili im je za taj čarobni prelazak nedostajalo samo nekih desetak, stotinjak ili nekoliko tisuća – naravno – ukradenih glasova.

Nagrada im je i to što se ne moraju ponašati kao da njihovih trinaest osvojenih mjesta u Saboru vrijedi više od svih onih ostalih sto trideset i osam, i što svima oko sebe ne moraju propisivati uvjete pod kojima su dužni pristati na njihove ultimatume.

Nagrada im je što svoj izborni poraz ne moraju altruistički proglašavati lošim danom za Hrvatsku.

I nagrada im je što vjerodostojnost svoga naprasno uljuđenog europskog lica ne moraju dokazivati time što će stranačkim uzdanicama držati i one koji su izbornu pobjedu slavili u društvu deklariranog neonacista, i još se time hvalili.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka