Pozivajući se na iskaz Mladena Barišića istražiteljima, Jutarnji list objavljuje kako je Ivo Sanader, novcem što mu ga je isporučivao ovaj marljivi torbar, potkupljivao »neke lokalne i regionalne tiskovine i elektronske medije«. Ako je vjerovati očima kojima čitam novine, bivši je premijer spiskao više od 700 tisuća eura na »preuzimanje kontrole, u vlasničkom smislu« nad tim neimenovanim medijima i na financiranje afirmativnih tekstova o samome sebi i o svojoj tadašnjoj stranci. A ako je vjerovati u ono malo pameti koliko čovjeku preostane nakon dugogodišnjeg čitanja novina, to je bila najnepotrebnija i najgluplja investicija u Sanaderovoj karijeri.

Davno sam, baš u Jutarnjem listu, pročitao sljedeće: »Premijer Ivo Sanader u ovom je trenutku izvor optimizma u Hrvatskoj. Bilo bi dobro da tako i ostane jer je najbolje za građane kad optimizam izvire iz samog vrha političke moći.« Nije sad važno, kao što nije bilo ni onda, ime novinara koji je sročio te dirljive redove. Ni tada, kao ni sada, nisam niti pomišljao da bi Sanader tom novinaru ili novinama za takav tekst isplatio i jednu jedinu lipu. Jer ta citirana roba ne samo da ne vrijedi nikakvih novaca, nego ne zaslužuje ni da bude uzeta besplatno. Trebalo je zapravo platiti da se takva vazalsko-vazelinska pisanija ne objavi, pa makar to bilo shvaćeno kao atak na slobodu tiska ili utiska.

Isto tako, ne vjerujem da postoji novinar koji bi, ma i za cjelokupan sadržaj svih Barišićevih bisaga, ispisao ono što je 2006. objavljeno u Večernjem listu: »Odluče li u budućnosti hrvatski glasači da nema mjesta za Ivu Sanadera u političkom životu zemlje, premijersko ili zastupničko mjesto mogao bi podjednako uspješno zamijeniti novinarskim ili glavnouredničkim. Sanader bi bio najdraži novinar svakom glavnom uredniku, jer iz njegova bi računala izlazile samo pozitivne vijesti dobro opremljene realnim argumentima, ali i ukrasnim epitetima. Uz takvog urednika kakav bi bio Sanader i svi bi drugi, slabiji, novinari izgledali bolji, uspješniji i čitaniji jer bi on stvorio takvo pokretačko emocionalno okruženje.« Siguran sam da na novinarku koja je tim riječima popratila Sanaderov posjet G. W. Bushu, nije trebalo potrošiti ni marijaša. Jer takva bi zaljubljenica svoga posla i svoga premijera dala i godišnju plaću samo da može vidjeti lice Ive Sanadera dok čita tekst u kojemu ona, bez imalo zajebancije, njegov razgovor s američkim predsjednikom proglašava vrijednim Pulitzerove nagrade. A i Sanader bi valjda bio toliko pristojan da se ne skiseli dok čita njezine izljeve razdraganosti.

U nedogled se mogu nizati slični primjeri iz sanaderske ere hrvatskoga novinarstva. A našao bi se i lijep broj recentnih tekstova čiji naglo desanaderizirani autori svoju davnašnju fascinaciju Velikim Premijerom i svoje poltronske opuse sada podmeću cijeloj branši. Pa ako je Ivo Sanader za te adorantske usluge ikome platio makar gemišt ili kavu, to nije razlog da završi u Remetincu. Nego u Stenjevcu.