Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
17. listopada 2019.
Trafika Predraga Lucića

kolumna Dahauški procesi za vukovarske logoraše

Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 10. studeni 2014. u 18:03 2014-11-10T18:03:00+01:00

Nacionalistički um koji danas tvrdi da su ratni zatočenici srpskih logora iz sigurnos-nih razloga nepodobni za obnašanje državnih dužnosti u Hrvatskoj, jednak je onom oznaškom umu koji je za povratnike iz nacističkih konc-logora organizirao montirane dahauške procese

Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića.
  

Tog zahvalnog posla se naposljetku prihvatio portal poznat po suptilnom bavljenju pitanjima očinstva, portal koji je prošloga tjedna sa svoje srpske adrese pustio u optjecaj »ekskluzivno otkriće« iz arhiva Stasija i KGB-a da je Angela Merkel začeta ubrizgavanjem zamrznute sperme Adolfa Hitlera u maternicu Gretl Braun, najmlađe sestre Führerove supruge Eve, te da je u tajnom ugovoru sklopljenom između SAD-a, SSSR-a i Vatikana zapisano da će se toj djevojčici jednoga dana dati internacionalna moć. Dok su se srpski trudbenici s multišovenskog portala Dnevno.hr/rs/ba manijakalno oblizivali nad Hitlerovim izlučevinama iz kojih je zavjerom Kominterne, Vatikana i Bijele kuće nastala današnja njemačka kancelarka, njihova su se hrvatska braća proslavila jednako ekskluzivnim i jednako umobolnim »otkrićem« da je otac Bojana Glavaševića s ovoga svijeta otišao bez zaslužene kazne za svoje izdajničko djelovanje protiv Republike Hrvatske.
  

»Onoga trenutka kada je ubijen na Ovčari, Siniša Glavašević je postao hrvatski mučenik i nacionalna vrijednost. Bi li to izabrao za života nitko danas ne može sigurno reći«, kreće kolumnist portala Dnevno.hr po imenu Marko Ljubić u obračun s legendarnim vukovarskim novinarom, dijagnosticirajući da je »njegovo radno mjesto od njega, sasvim slučajno, učinilo dnevni glas hrvatskom narodu, signal da je Vukovar još uvijek živ«. Siniši Glavaševiću doduše priznaje da je »u teškim okolnostima radio svoj posao« i da je »očito imao minimum časti pa nije htio bježati još dok je mogao«. No, ni to što je 1991. ostao u Vukovaru sve do strašnoga kraja opsade grada, pa i po cijenu vlastitoga života, Glavaševića ne oslobađa od sumnjičavosti portalskoga heroja iz 2014. koji – valjda u znak posebnoga pijeteta prema žrtvi Ovčare – nalazi za shodno nagađati: »Ne znamo ni kamo bi bježao, ni je li njegova intimna domovina bila samostalna Hrvatska ili Jugoslavija.«
  

Ali taj čovjek »upitne intimne domovine« nije bježao. Ni pred srpskim zločincima koji su ga likvidirali na Ovčari i time ga, prema Ljubiću, potpuno nezasluženo pretvorili u hrvatsku »nacionalnu vrijednost«. A ni pred pravnom državom Hrvatsku kojoj, na Ljubićevo žaljenje, nije dopao šaka.
  

»Da je zapovjedništvo obrane Vukovara bilo zapovjedništvo izgrađene vojske, da je Hrvatska tada bila država kakvom je se danas predstavlja kada joj se tovare na leđa, usprkos svemu, rijetki zločini lešinara u njezino ime, Siniša Glavašević bi zbog čuvene optužnice protiv vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske u ratu završio na vojnom sudu kao izdajnik. Svojim je pozivom snažno propagandno oslabio obranu zemlje, a morao je biti svjestan pa i zbog svojih javljanja na Hrvatskom radiju – masovnih nacionalnih empatija hrvatskog naroda.« – ispravlja portal Dnevno.hr 2014. propust hrvatskoga pravosuđa iz 1991. A uzgred donosi i pravorijek u slučaju »izdajnikova« sina Bojana Glavaševića: »On jednostavno Hrvatsku drži odgovornom za smrt svoga oca, jer, da nije bilo zahtjeva za slobodom hrvatskoga naroda – Bojan bi danas imao živoga oca, novinara Radio Vukovara! A Hrvatske ne bi bilo.«
  

Drugačije je stoga, drži pravdoljubivi kolumnist, Hrvatska trebala s Vukovarcima, kako s mrtvima, tako i s onima koji su uspjeli preživjeti torturu u srpskim logorima. Ponajprije s Predragom Matićem i Željkom Sabom koji upravo zbog toga što su bili logoraši »nikada nisu smjeli preuzeti visoke državne funkcije, jer nitko ne stavlja nacionalnu sigurnost na kocku tipujući na to kako nekoga tortura u logoru nije – slomila«.


   Odmah slijedi i Ljubićevo bestidno pitanje »Bi li se netko smio kladiti danas znajući Matića i Sabu da njih – nije?«, u kojemu bi se, kao u rečenici koja mu je prethodila, trebali prepoznati ne samo imenovani logoraši, nego i svi ostali koji su prošli kroz logorski inferno. Jer neskrivena poruka tog oznaškog uma glasi da Hrvatska i dan-danas mora biti sumnjičava prema svima njima, i to samo zato što su se iz logora vratili živi.
  

Poruka je to, kažem, oznaškog uma, jer je mentalni sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata, u glavama svih onih koji su ljude – samo zato što su se živi vratili iz Dachaua i ostalih nacističkih konc-logora – izvodili na montirane »dahauške« procese, da bi ih pod optužbom za kolaboraciju s neprijateljem, izdaju i špijunažu, osuđivali na smrt ili na tešku robiju, a potom te kazne »u ime naroda« revno provodili u djelo.
  

Pa ako taj totalitarni nacionalistički um danas, zbog objektivnih poteškoća, nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak »samo« podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.