Jakov Sedlar u Hrvatskom listu promovira svoj novi dokumentarac »Židovi i Hrvatska«, pa veli kako bi svakih desetak godina trebalo raditi film na tu temu, »posebno ako se činjenice promijene, ako se dođe do novih saznanja«.
Budući da je svoj prvi uradak o Židovima u Hrvatskoj snimio prije 14 godina, počujmo koja su to nova saznanja nagnala Sedlara da napravi njegov dopunjeni remake.
»Posebno je za kredibilitet filma važno sudjelovanje predsjednika Izraela Shimona Peresa i legendarnog ratnika i premijera Ariela Sharona«, otkriva redatelj, pa raspreda o svojoj fascinaciji izjavom kojom započinje Sharonov filmski nastup:
»Ja sam Židov i to je najvažnija činjenica u mom životu.«
Toliko je Sedlar opčinjen tom esencijom nacionalističke umnosti, da se u retoričkom patosu pita: »Koji bi hrvatski političar (ako izuzmemo Tuđmana) mogao ovo reći?!«
Dobro, nemojte sad sitničariti i smijuljiti se zbog onog Tuđmanova glasovitog pucanja od sreće zato što nije bio oženjen ni Židovkom ni Srpkinjom… Znate i sami da Sedlaru ni na kraj pameti nije da bi pokojni hrvatski predsjednik sebe nazvao Židovom, nego da je aludirao na srodnost najvažnijih činjenica u životima Tuđmana i Sharona.
Na vama je da razmislite hoćete li Sedlaru odmah nabaciti parstotinjak imena hrvatskih političara od Krpine do Keruma koji bi mu u kameru kazali ono što tako žarko želi čuti ili ćete ga pustiti da ih desetak godina sam pronalazi, pa da onda snimi novi film o Židovima i Hrvatima.
U međuvremenu, redatelj do novih saznanja za nastavak sage može doći na stranicama Hrvatskog lista, gdje je odmah iza njegovog intervjua otisnut pamflet u kojemu nekakav Tvrtko Dolić šamara Slavka i Ivu Goldsteina, a preko njih i svakoga tko, usprkos silnom trudu hrvatskih revizionista, u Jasenovcu još uvijek vidi mjesto na kojemu se legitimirala zločinačka narav ustaškoga režima, a ne – kako bi to kazao Tuđmanov inspirator Ante Ciliga – »posljednje židovsko carstvo u Hrvatskoj«.
Taj Dolić, elem, tvrdi da »netko treba objasniti ocu i sinu Goldsteinu da su Nijemci u Gradiški vršili selekciju« nakon koje su »zdravi išli na rad u Njemačku, a nemoćni i bolesni u Jasenovac«, te da se »tih godina umiralo od starosti, gladi i bolesti i izvan Jasenovca«. Priznaje, istinabog, da se u Jasenovcu umiralo i nasilnom smrću, ali tek sporadično, »od ruke nekog primitivca«. Veli Dolić i to kako se »zna da Srbi nisu deportirani u Jasenovac«, pa u tom logoru, dakle, i nisu mogli biti ubijani.
U svojoj se bezočnosti ne susteže ni od zadiranja u obiteljske rane Goldsteinovih, pa kaže kako u svjetlu novih saznanja treba vidjeti i – »tko je ubio djeda Goldsteina?«
Jer otkud Slavku Goldsteinu pravo da tvrdi kako su njegova oca likvidirali ustaški zločinci kada Dolić zna da su »u travnju 1941. ubijali srpski fašisti« i kada je njemu »jasno da ustaška NDH nije odmah profunkcionirala i da su mnogi zločini pripisani administraciji u konstituiranju«?!
Stoga Sedlarov novinski susjed ne dopušta nikakvu usporedbu jasenovačkog »sabirnog logora za nemoćne i radno nesposobne Židove« sa »zastrašujućim partizanskim i komunističkim zločinom nad radno i reprodukcijski sposobnim Hrvatima nakon što je rat završen«.
I kako da redatelju »Četveroreda« nakon ovakvog predloška ne narastu zazubice?