Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
21. veljače 2019.
Trafika Predraga Lucića

Canettijeva olovka za Mirka Kovača

Mirko Kovač
Mirko Kovač
Autor:
Objavljeno: 21. kolovoz 2013. u 20:56 2013-08-21T20:56:00+02:00

Dok sam Mirku Kovaču dovikivao posljednje »Vidimo se...«, sjedio je pred laptopom u kojemu ja nisam ni mogao ni htio prepoznati onu Canettijevu žutu olovku, onu koju pisac ne ispušta iz ruke ni dok umire »nadvijen nad riječju što grmi protiv smrti«...

Sav je tog vrelog rovinjskog okopodneva, prvog u ovom mjesecu i nažalost posljednjeg za svih ovih godina naših viđanja, sav je bio u onim dječački živim krupnim očima i u onom širokom osmijehu. I takav mi je Mirko Kovač ostao i ovih osamnaest dana, koliko je živjelo uzajamno obećanje i nada da ćemo se opet vidjeti.

Da ćemo se vidjeti i on i Boba, i šestero nas što smo se tog 1. kolovoza iz Motovuna zaputili u Split preko Rovinja. I ne samo mi, već ako bi mogli i svi oni dragi ljudi s kojima smo negdje pred Božić, tu u Mirkovom i Bobinom domu, proveli sate pune priče i smijeha, i popili svu bisku koju je majstor Kovač dobio u Puli, uz Kiklopa za životno djelo...
 

»Hajde da popijemo moje životno djelo«, pozivao nas je uz smijeh, a mi smo mu odgovorili da je to tek početak i da ćemo njegovim životnim nagradama još godinama nazdravljati, ne sluteći da ćemo mu sljedeću donijeti u Rovinj, jer mu bolest s kojom se godinama borio neće dopustiti da osobno preuzme nagradu Motovun Film Festivala, dodijeljenu za 50 godina rada na filmu. Po Mirkovoj želji, motovunski propeler smo preuzeli Boris Dežulović i ja – njegovi, kako je poručio, feralovski suborci – jedva čekajući da nagradu uručimo onome kome pripada, pa da s njim i s Bobom podijelimo ono što smo najradije dijelili: smijeh i razgovor.
 

Spakirali smo propeler u kartonsku kutiju iz motovunske pizzerije i banuli u rovinjsko dvorište predstavljajući se kao dostavljači nagrada za životno djelo. Smijao se Mirko i dok smo mu uručivali kartonsku kutiju i dok je detalje dostave prepričavao dragom prijatelju Filipu Davidu koji se za nekoliko minuta javio iz Beograda putem skypea, a smijehom se opirao i tegobnim posljedicama jake terapije i slutnji da se tog dana vidimo posljednji put.

Smijao se i dok nam je prepričavao Dalijeve riječi upućene prijateljima koji su ga došli posjetiti u bolnici: »A šta ako ne umrem?« To ćeš nas pitati kad se opet vidimo, kazali smo odlazeći preko dvorišta.
 

Ostao je sjedeći za stolom, pred otvorenim laptopom u kojemu ja u tim trenucima, dok smo se svakih nekoliko koraka okretali da bismo mu još jednom mahnuli i doviknuli još jedno »Vidimo se...«, nisam ni mogao ni htio prepoznati onu Canettijevu žutu olovku, onu za koju je Mirko – koji je u našim razgovorima često spominjao pisca »Mase i moći« – znao da više nije samo Canettijeva, da je sada i njegova.

I da ta žuta olovka Eliasa Canettija sada piše laptopom Mirka Kovača: »Ako već tako mora da bude – a kažu da mora – ako već sasvim izvjesno tako mora da bude, hoće da umre sa žutom olovkom u ruci, nadvijen nad riječju što grmi protiv smrti.«
 

Ali sav je Mirko Kovač tog vrelog rovinjskog okopodneva, sav je bio u onim dječački živim krupnim očima i u onom širokom osmijehu, u pogledu i u osmijehu koji su me odvlačili i od Canettija i od njegove žute olovke, u pogledu i u osmijehu koji su me odvodili u jedno davno beogradsko poslijepodne, kada mi je naš zajednički prijatelj Zoran Lazović – koji je s Mirkom dijelio i majstorsku strast prema izradi namještaja sa stilom i meni puno bližu tragalačku pasiju za rijetkim primjercima starih izdanja Hamsunovih priča po antikvarijatima – priredio neopisivo iznenađenje kazavši: »Ajde, idemo! Vodim te kod Bobe Matić i Mirka Kovača.«
 

Odvodili su me Mirkov pogled i osmijeh u hotelsku sobu u kojoj sam jednog utorka godine 1989. otvorio novi broj Danasa i dva puta zaredom pročitao onaj čudesni Kovačev tekst pod naslovom »Rađa li se naše čudovište«, čudesan ne samo zbog načina na koji je napisan, već i zato što mi – kao nijedan novinski tekst ni prije ni kasnije – u sjećanje još uvijek priziva baš svaki detalj prostora u kojem sam ga prvi put čitao.

A to sjećanje je takvo da bih i danas mogao, ako ta soba još uvijek postoji, na njezinom podu precizno iscrtati rub sjene i svjetla što ga je sunce ulijevalo kroz prozor dok sam sjedio na krevetu s Danasom u rukama, sa zebnjom pred nadolazećim užasom, ali i s ponosom što je taj užas prepoznao i svoj glas protiv njega podigao upravo čovjek koji je skrivio neka od mojih najvećih književnih pijanstava, ona izazvana »Životopisom Malvine Trifković«, »Ranama Luke Meštrevića«, »Vratima od utrobe«, »Uvodom u drugi život«, »Evropskom truleži«, »Nebeskim zaručnicima«...
 

Da, »Nebeskim zaručnicima« na koje sam tog vrelog rovinjskog okopodneva, dok sam Mirku Kovaču dovikivao još jedno »Vidimo se...«, odbijao misliti, pokušavajući odagnati slutnju koja se čitala iz njegova pogleda, slutnju koliko je blizu dan kada će završetak te priče i ujedno sam kraj te knjige zaživjeti jače od života...
 

»Kažu da se čovjek samo jednom u životu suočava sa samim sobom. Neki to nazivaju spoznajom lica božjeg. A oni koji u svemu vide poruku i znak, spoznaju lica božjeg uzimaju kao smrtnu čovjekovu uru.«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
S pet zvjezdica napunite sezonu brzo, lako i jednostavno