Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
23. rujna 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

Svakodnevlje po Bleiborgu

snimio N. REBERŠAK
snimio N. REBERŠAK
Autor:
Objavljeno: 14. svibanj 2018. u 17:09 2018-05-14T17:09:06+02:00

Kako se to živi kada je Bleiburg naša svakodnevica 2018. godine!? Bilo bi lijepo da nam Brkić to objasni, baš kao i to kako ćemo put naprijed dok se svakodnevno vraćamo do Bleiburga i još dalje

Čudno je to ljudsko pamćenje, to kako radi i kako bira što će pohraniti za vazda, a čega će se odreći. Bake, djedovi, pradjedovi, od svega što su radili, od tog kakvi su bili ostane u glavama potomaka tek koja sitnica za koju vjeruju da sažima ono najbolje. Baka Vinka recimo. Osmijeh što prkosi bolnim nogama, oprez da susjeda na posadi štogod prije nje, dinar što ga je trpala u džep dječji da djed ne vidi, marama što je skida s glave da popravi pletenicu sijede kose. Rijetko, posve rijetko spomenula bi braću. Svi izginuli, kako gdje, kako u kojoj vojsci. Mučila ju je činjenica da nekima groba ne zna, pa je pred kraj života žarko željela put Bleiburga, onako kako je žarko željela u Međugorje. Međugorje je bilo, mada je, ako pamćenje ne vara, očekivala od njege više. Polje u Austriji nije se dogodilo, smrt je bila brža. No, koliko god da joj se činilo logičnim da brata traži i po Bleiburgu, toliko joj je bilo jasno da nije to tema koja će njenu obitelj gurati put naprijed. Tanjur juhe za objedom je morao biti, šala i veselje nakon što se žito pokupilo je moralo biti, pomusti kravu, učiniti sir, pitati unučad kako je u školi, to je moralo biti. Vraćati se unutrag da bi se išlo naprijed nije nikada bila opcija. Premudra je ona bila da bi na taj način razmišljala. A kad bi se tema načela, načela bi se onako kako se načeti treba, s lijepom emocijom na braću, na djetinjstvo, bez da se itko pjeni i zaklinje na ovo i ono.

Milijan Brkić, čovjek iz samog vrha HDZ-a, ove je subote bio na bleiburškom polju. Stajao je tamo zajedno sa svim onim življem koje ove godine nije imalo nikakva problem s nultom tolerancjim na ustašluk. Jedno je, očito, kad ti to zabrani austrijska policija, a drugo kad ti to isto naredi hrvatski redarstvenik. Milijana Brkića sve se taman toliko dojmilo da je na svom Facebook profilu, kako su prenijeli mediji, napisao da Bleiburg nije i ne smije biti samo obljetnica, već mora biti i naša svakodnevica. Rečenica je taman takva da je svatko može modelirati po vlastitom ukusu, i taman takva da njen autor može uvijek reći da je mislio nešto drugo, a ne to što drugi misle da je mislio. Kakav je to život u kojem je Bleiburg svakodnevica!? Jesu li ti pripadnici austrijskih Kobri koji su nam za vratom da nam ne bi palo na pamet pozdravljati se ustaškim pozdravom? Je li to objed koji počinje podsjećanjem na zločine, ubojstva, humke? Je li to obiteljsko proklinjanje komunizma, onog istog koji je generaciji Brkićevoj dao školu, fakultet, posao? Je li to nauk da nam samo crno dobro stoji? Kako se to živi kada je Bleiburg naša svakodnevica 2018. godine!? Bilo bi lijepo da nam Brkić to objasni, baš kao i to kako ćemo put naprijed dok se svakodnevno vraćamo do Bleiburga i još dalje.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović gazi naoko drugim, a zapravo sličnim smjerom. Ona je, kako je najavila, u Fatimi, za posjeta Portugalu, molila i za Domovinu. Lijepa je i to gesta, ma bi bilo i ljepše da ju je zadržala za sebe. Ovako, čini se da ni sama pojma nema kako pomoći ovoj zemlji nego vapajem Svevišnjem, pa što Bog da da. A mogla bi, možda i recimo, pokušati detektirati sav taj naš pametan svijet koji, što doma što na prestižnim svjetskim adresama, čuda radi samozatajno, okupiti ih u svom parku s paunovima, pa od njih čuti kako se i bez molitve i bez Bleiburga uz juhu, možda i ipak može kvalitetno i prosperitetno naprijed. Ovako, s jedne strane guslarska poetika koja cilja na biračko tijelo starije i od 70, a s druge Borg koji sisa krv na slamčicu svom zdravom tkivu. U sredini ljudstvo, poglavito mlado, kojem je sve teže shvatiti u kojoj to godini živimo. Oni su jednostavno mlađi od Hrvatske, taman toliko mladi da im se bleiburška svakodnevica ne čini poticajem.

Nema koji dan u Puli je svirao Christian McBride sa svojim Big Bendom. Prošlo je nekako ispod radara, makar je čovjek, kažu oni koji znaju, jedan od najboljih jazz basista na svijetu. Bilo bi krajnje elitistički zazivati doba kad će svi voljeti jazz, a Milijan Brkić za našu svakodnevicu predlagati slušanje onog što svira Mc Bride. Dakako da ne mora. No, svakodnevica u kojoj će se nuditi i diskutirati o onom ponjaboljem što svijet ima, onom što svijet zagledan u budućnost stvara, onom što oplemenjuje, uči, motivira, čini se daleko nužnijom od toga da se u Fatimi vuče Boga za rukav i svaki dan započinje pričama nalik bleiburškoj. Baka Vinka je imala stotinu razloga da joj Bleiburg bude tema, pa to nije zlorabila. Da joj žito rodi i da joj djeca valjano rastu, pa budu makar zeru mudrija od nje, činilo joj se daleko, daleko važnije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila