Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
Putevi i stranputice Zlatka Crnčeca

Komentar Socijaldemokrati u Uniji na korak do sloma

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 21. veljača 2018. u 22:46 2018-02-21T22:46:37+01:00

I u Njemačkoj i u Francuskoj glasove ovim dvjema tradicionalnim lijevim strankama uzele su nove lijeve opcije od kojih neke opasno plešu na rubu demagogije, a često ga i prelaze. Europsku je socijaldemokraciju globalizacija doslovno pregazila, ponajviše zbog toga jer ne da nisu pronašli odgovore na njene loše strane, nego se oko toga baš i nisu previše trudili

Hrvatskim socijaldemokratima čak i ne ide tako loše ako ih se usporedi s njihovim europskim kolegama. U dvije ključne članice Europske unije socijaldemokratska je opcija korak do potpunog sloma. Najnovije istraživanje javnog mnijenja pokazalo je da su njemački socijaldemokrati valjda prvi put nakon Drugog svjetskog rata izgubili status druge po snazi stranke u svojoj zemlji. Po najnovijoj anketi iza najjačeg CDU-a sada na drugom mjestu više nije SPD, nego krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD). U Francuskoj socijalistička stranka koja je dala dva predsjednika tamošnje pete Republike sada je u Nacionalnoj skupštini prisutna tek u tragovima.

I u Njemačkoj i u Francuskoj glasove ovim dvjema tradicionalnim lijevim strankama uzele su nove lijeve opcije od kojih neke opasno plešu na rubu demagogije, a često ga i prelaze. Europsku je socijaldemokraciju globalizacija doslovno pregazila, ponajviše zbog toga jer ne da nisu pronašli odgovore na njene loše strane, nego se oko toga baš i nisu previše trudili. Ako je točno barem pet posto što je u svoje dvije knjige napisao nekadašnji grčki ministar financija Janis Varufakis, onda su i SPD i francuski socijalisti u vidu izbornih katastrofa dobili točno ono što su i zaslužili. A kako se ono što se događa u Europi sa zakašnjenjem, ali ipak kad tad prelije u Hrvatsku, pred sličnim će se dilemama polako naći i domaći nam SDP. Iako se potonuće ove stranke u recentnim istraživanjima javnog mnijenja ponajviše povezuje kako s načinom na koji stranku vodi njen predsjednik Davor Bernardić, tako i s grubim javnim napadima njegovih unutarstranačkih protivnika, to ipak nije cijelo objašnjenje.

Pojednostavljeno rečeno, i SDP je, baš kao i dvije gore navedene velike stranke, postao opcija koja se od suparnika na desnom centru razlikuje samo po većem naglasku na potpori svim vrstama manjina, od nacionalnih do seksualnih. U tom je elitističkom pristupu zaboravljena briga o većini, odnosno o ljudima koji žive od plaće u vremenima kada je dominantna ekonomska doktrina postalo obožavanje tržišta i zahtjevi da se država ukloni s puta.

SDP je svih ovih 27 godina od uvođenja demokracije bježao od tematike zaštite zaposlenih, valjda više nego i od spominjanja Josipa Broza Tita. I dok se Tito na velika vrata vratio u SDP, kao veliki antifašist koji je eto možda ponekad i pretjerao u nekim stvarima, od teme zaštite radnoovisnog stanovništva SDP-ovi su čelnici bježali kao vrag od tamjana. Ivica Račan za to nije previše mario, a Zoran Milanović tvrdio je da to i nije tema na kojoj bi stranka trebala inzistirati. Pa su im u biračko tijelo ušli prvo Laburisti koji su se nažalost brzo samouništili, pa Most koji se sada ipak isprofilirao kao stranka centra, i na kraju Živi zid. Demagogija Pernara, Sinčića i društva je naišla na izvanredan odjek u biračkom tijelu koje je izgubilo bilo kakve iluzije da ih čelnici SDP-a uopće razumiju, a kamoli da bi im mogli pomoći. A budući da se unutarnje borbe u SDP-u koje su sada na djelu vode samo oko taktike, odnosno oko načina vođenja stranke, a nimalo oko suštine i smisla postojanja stranke kao takve, može se očekivati da će Živi zid i dalje napredovati. I da bi SDP lako mogao postati marginalna stranka kao što su to sada njihovi francuski kolege iz tamošnje Socijalističke stranke.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka