Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 4n
Sutra: 7° 7° 4n
20. studenoga 2018.
Putevi i stranputice Zlatka Crnčeca

kolumna Nogomet mora izaći iz komunizma

Ilustracija / Foto S. DRECHSLER
Ilustracija / Foto S. DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 9. prosinac 2015. u 16:30 2015-12-09T16:30:58+01:00

Sustav financiranja vrhunskog sporta kao da se uopće nije promijenio iz vremena komunizma kada je država ulagala veliki novac u sport između ostalog kako bi ojačala samopouzdanje ljudi po sistemu – ako već i jesmo puno siromašniji od Talijana i Austrijanaca, a ono smo barem prvaci svijeta u košarci ili rukometu

Zdravko Mamić koji bi ovih dana trebao izaći iz Remetinca u dijelu se svog poslovanja ponašao baš kao i puno ostalih šefova hrvatskih profesionalnih sportskih klubova. Za svoj je račun praktički bez ikakve naknade poslovao na tuđim nekretninama. U prvom redu to je stadion u Maksimiru u vlasništvu Grada Zagreba zajedno sa svim okolnim zemljištima. Osim toga iz gradskog proračuna svake su se godine dodjeljivala sredstva za rad omladinske škole, točnije za razvoj igrača na kojima će Mamić kasnije zarađivati. Samo društvo od svega toga nije imalo ništa. Niti su baš svi silni milijuna od prodaje igrača dolazili do Hrvatske niti se kroz domaće međunarodne klupske utakmice moglo puno zarađivati kroz dolazak stranih navijača budući da bi Dinamo u europskim natjecanjima obično bio i ostao kanta za napucavanje.

Sličnim načinom posluje i većina ostalih nogometnih prvoligaša, čast izuzecima, ali i klubovi iz drugih sportova, na primjer košarke ili rukometa. Sustav financiranja vrhunskog sporta kao da se uopće nije promijenio iz vremena komunizma kada je država ulagala veliki novac u sport između ostalog kako bi ojačala samopouzdanje ljudi po sistemu – ako već i jesmo puno siromašniji od Talijana i Austrijanaca, a ono smo barem prvaci svijeta u košarci ili rukometu. Ali treba reći da se usto u bivšem sustavu puno trošilo i na školski sport i na rekreaciju odraslih.

Ovo drugo je nakon 1990. znatno smanjeno kao nekakav relikt komunizma da bi istovremeno nogometni klubovi i njihovi šefovi ostali zaštićeni kao da drug Tito i dalje na stadionu JNA svakog 25. svibnja prima štafetu mladosti. Način financiranja se možda malo i promijenio, ali je suština ostala ista. Teret financiranja i dalje je na poreskim obveznicima, a profit, sada neizmjerno veći neko prije 1990., ostaje u rukama mahera koji su na ovaj ili onaj način uspjeli postići kontrolu nad nogometnim klubovima.

Kroz zakonsku bi regulativu trebalo odrediti da se proračunski novac – državni i onaj iz lokalne samouprave – ne smije trošiti na profesionalne sportske pogone. Tko želi imati profesionalni nogometni klub neka ga sam financira ili neka si pronađe investitora. To bi naprosto trebalo postati gospodarska djelatnost kao i svaka druga. Ako profita ima tvrtka funkcionira, a ako nema onda prestaje s radom. Osim toga, ako pravosuđe konačno profunkcionira, a istovremeno se napravi odgovarajući zakonodavni okvir – zavrtanje državnog novca ne mora nužno značiti i kraj profesionalnog sporta u Hrvatskoj.

Moglo bi se na primjer dogoditi nešto sasvim obrnuto. Budući da je Hrvatska članica EU koja ipak uza sve probleme ide ka daljnjoj integraciji nije nemoguće da bi mogli biti svjedoci prizora koji u ovom trenutku zaista izgleda kao znanstvena fantastika – da hrvatski klubovi igraju ozbiljnu ulogu u Ligi prvaka. Kao što su naprimjer Utah ili Minnesota znali odigrati solidnu rolu u NBA iako dolaze iz za američke prilike malih i siromašnijih članica američke federacije. Kada i ako jednog dana zaista sazrije situacija i nastupi vrijeme da netko – bilo iz Hrvatske ili inozemstva – poželi uložiti čist novac u profesionalne sportske klubove manjih zemalja EU i u tome pronađe svoj interes, Hrvatska bi taj trenutak trebala dočekati spremna.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka