Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 3
Sutra: 11° 11° 3
17. studenoga 2018.
Povevi i stranputice Zlatka Crnčeca

kolumna Nije moglo ispasti drugačije

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 19. veljača 2018. u 22:55 2018-02-19T22:55:29+01:00

Nekoliko ratova i skoro 40 godina nakon toga situacija, istina, nije identična, ali definitivno ima i neke sličnosti. A osnovna je ta da Beograd i Priština i dalje žive u situaciji u kojoj nije nemoguće da nastanu novi sukobi.

Republika Kosovo ovog je vikenda proslavila desetu obljetnicu neovisnosti. S jedne strane slavlje i Rita Ora, a s druge otužna realnost ove sedme države nastale nakon raspada bivše Jugoslavije. Zbog teške tamošnje gospodarske situacije raskorak između radosti zbog odvajanja od Srbije i osvajanje neovisnosti s jedne, i depresije zbog realnih životnih prilika s druge možda je i veći nego u ostalim ex yu republikama koje se susreću sa sličnim dilemama.

Početkom osamdesetih, praktički odmah nakon smrti Josipa Broza Tita, baš su kosovski Albanci, uz vodstvo tadašnje Republike Srbije, prvi odlučili poljuljati svojevrsni status quo na kojem je počivala Titova Jugoslavija. Vodstvo srpske komunističke partije preko noći je podiglo lonac na nacionalističkom poklopcu i u strogo kontroliranim tadašnjim medijima pojavili su se dotad nezamislivi tekstovi o navodno tragičnom položaju Srbije u Jugoslaviji. Paralelno s tim Albanci su izašli na ulice zahtijevajući Republiku Kosovo.

Nekoliko ratova i skoro 40 godina nakon toga situacija, istina, nije identična, ali definitivno ima i neke sličnosti. A osnovna je ta da Beograd i Priština i dalje žive u situaciji u kojoj nije nemoguće da nastanu novi sukobi. Ali ima još jedna. A ta je da ljudi u obje zemlje žive jako teško i da su njihova gospodarstva u teškom stanju. Ispada da su svi narodi bivše Jugoslavije, odnosnio točnije rečeno ljudi koju su ih vodili krajem osamdesetih i početkom devedesetih, imali jasne ciljeve što žele u političkom smislu. Srbija je recimo željela jedinstvenu centraliziranu Jugoslaviju pod njenom dominacijom, a svi ostali su manje više željeli pobjeći glavom bez obzira od nečeg takvog. Ali nitko od njih, uz časni izuzetak Slovenije, nije imao pojma što će sa sobom napraviti ako kojim slučajem uspije u svom naumu.

Recimo da je Milošević uspio zavladati cijelom Jugoslavijom i od nje napraviti Veliku Srbiju bila bi to zemlja u kojoj bi se živjelo valjda lošije nego u Bjelorusiji. On i njegovi naciboljševici nisu imali blage veze kako bi vodili zemlju nakon njihovog eventualnog uspjeha. Nažalost, iako u puno manjoj mjeri, odnosi se to na i one koji su vodili ostale republike u njihovom bijegu od velikosrpske hegemonije. Tako da u svim postjugoslavenskim državama postoji izvjesna gorčina zbog toga što skupo plaćena neovisnost nije donijela boljitak koji se od nje očekivao.

Osjećaju je i Kosovari dok na središnjem prištinskom trgu slušaju Ritu Oru baš kao i mi svakog 8. listopada kada obilježavao definitivan raskid s Jugoslavijom. Možda i nije moglo biti drugačije. Razdoblje od 45 godina jednostranačja i nije moglo iznjedriti bolje elite. Osim toga i rat je doveo do toga da se društva dodatno isprimitiviraju. Kosovo je krajem osamdesetih imalo brojne mlade i obrazovane ljude, ali rat je omogućio dolazak na vrh onima koji baš i nisu takvi. U Hrvatskoj da nije bilo rata privatizacija bi gotovo sigurno bila provedena na puno primjereniji način. Ostaje nam se samo nadati da neki skori novi rat neće spriječiti normalizaciju svih postjugoslavenskih društava.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka