Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 4
Sutra: 7° 7° 4
15. studenoga 2018.
Komentar Zlatka Crnčeca

kolumna Neovisnost je trebala izgledati drugačije

Katalonski referendum prolazi u prilično u kaotičnoj atmosferi, ali za nadati se je da će sve ipak završiti bez ozbiljnih posljedica / Foto REUTERS
Katalonski referendum prolazi u prilično u kaotičnoj atmosferi, ali za nadati se je da će sve ipak završiti bez ozbiljnih posljedica / Foto REUTERS
Autor:
Objavljeno: 3. listopad 2017. u 7:29 2017-10-03T07:29:57+02:00

Očekivali smo da budemo barem kao Slovenija – u gospodarskom, društvenom i svakom drugom smislu – a sada smo kada su u pitanju ove stvari dalje od naših sjevernih susjeda nego što smo bili prije 26 godina. To da smo se nadali biti blizu njemačkih kriterija nitko se ne usudi ni prisjećati

Katalonski referendum prolazi u prilično u kaotičnoj atmosferi, ali za nadati se je da će sve ipak završiti bez ozbiljnih posljedica. Prije 26 godina Hrvatska je bila u sličnoj iako ne i u identičnoj situaciji. Koliko god jučerašnja intervencija španjolske policije bila nezgrapna, u Vladi u Madridu ipak sjede pristojni ljudi dok je 1991. u Beogradu na vlasti bio profašistički režim Slobodana Miloševića. Ono što ipak povezuje nekadašnju Hrvatsku i današnju Kataloniju jesu velika očekivanja ljudi. Iz izjava Katalonaca vidi se da očekuju da će sve biti bolje nakon što se izdvoje iz dosadašnje države. Baš kao što je prije 26 godina u Hrvatskoj u zraku bilo raspoloženje da se samo moramo odvojiti od Beograda pa ćemo za desetak godina biti ako ne baš kao Njemačka, a onda blizu toga.

Ali za razliku od Katalonije Hrvatska nije imala previše izbora. U stvari postojale su samo dvije opcije – ili pristati živjeti u Velikoj Srbiji koju je želio stvoriti Milošević ili izaći iz Jugoslavije i postati neovisna država. Oko toga je ipak postignut konsenzus što je potvrđeno i na referendumu održanom u proljeće 1991. godine.

Hrvatska je za neovisnost platila visoku cijenu. Ponajviše u životima onih koji su poginuli bilo braneći je ili kao civilne žrtve – bilo od neselektivnog granatiranja za koje nitko nikada nije odgovarao ili nakon ulaska srpskih paravojnih i vojnih postrojbi u gradove i sela. Ali gledajući unatrag neovisnost je bila jedina razumna opcija. Život u Velikoj Srbiji koja bi se i dalje zvala Jugoslavija bi bi puno teži nego što je ovaj kakav imamo danas u Hrvatskoj. Kao prvo, svi horori koji u našoj zemlji postoje danas – nezaposlenost, krediti u švicarcima, korupcija, organizirani kriminal, ortački kapitalizam, divlja privatizacija – bili bi prisutni u Jugoslaviji. I to vjerojatno u puno većoj mjeri nego u samostalnoj Hrvatskoj. A povrh toga ponovo bi postali beogradska kolonija kakva smo bili od 1918. do 1941.. Uz to, iz onoga kako danas funkcionira susjedna BiH može se zaključiti kako bi izgledao život u Jugoslaviji. Bila bi to zemlja permanentnih ustavnih promjena u kojoj se godinama ne može donijeti ni najjednostavnija odluka.

Naravno potpuno je druga stvar što smo očekivali 1991., a što imamo 2017. godine. Očekivali smo da budemo barem kao Slovenija – u gospodarskom, društvenom i svakom drugom smislu – a sada smo kada su u pitanju ove stvari dalje od naših sjevernih susjeda nego što smo bili prije 26 godina. To da smo se nadali biti blizu njemačkih kriterija nitko se ne usudi ni prisjećati.

Današnja je Hrvatska veliko razočaranje za sve one koji su na referendumu 1991. zaokružili neovisnu opciju. Nitko nije očekivao da će to ovako izgledati. Da će glavno obilježje ulaska u EU, koje smo tada sanjali, biti zastrašujući demografski šok. A osnovno obilježje gospodarstva je raspad najvećeg koncerna u državi, tijek kojeg čini se kontroliraju oni koju su sudjelovali u njegovom stvaranju. A cijelu ćemo priču platiti mi, porezni obveznici, dok će ekipa koja je odradila i prvu privatizaciju vjerojatno zaraditi i na ovoj najnovijoj gospodarskoj akrobaciji.

A za sve to krivi smo si sami. Kao društvo, kao pojedinci. Za ovo na što Hrvatska danas slični više nije kriv Beograd. Ni Milošević, čak ni Vučić. Stvar je definitivno u nama. Istjerani smo na čistinu i ovakvo je stanje naš odraz u zrcalu. Otpada i prigovor da su za sve krive stare strukture iz prošlog sustava koje i dalje imaju veliki utjecaj. Jer i u Sloveniji je isti slučaj, slovenska ih desnica naziva »Kučanova mafija«, pa ipak naši sjeverni susjedi napreduju sve ove godine. Dok mi stagniramo ili u najboljem slučaju glavinjamo.

Kada čovjek gleda kadrove iz Katalonije, ne može, a da se ne sjeti 1991.. I da osjeti veliku gorčinu, razočaranost i tugu. I da se ne upita zbog čega se sve dogodilo baš ovako, a ne drugačije. A još kada zaključimo da će vjerojatno biti još gore možemo se samo čuditi samima sebi kako smo bili tako naivni. Samo činjenica da valjda pola obradivih površina u Slavoniji pod hipotekom drži nekakav fond iz Hong Konga izaziva laganu jezu. Ili da smo na čudan način ostali bez pola državne naftne kompanije. Izborili smo nezavisnu državu 1992. godine. A onda su nam je ukrali ispred nosa.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Odmor tik do skijaških staza
VALAMAR OBERTAUERN HOTEL 4*

Odmor tik do skijaških staza