Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 4
Sutra: 7° 7° 4
21. studenoga 2018.
PUTEVI I STRANPUTICE Zlatka CRNČECA

kolumna Medijsko ubijanje i sporta i društva

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 27. siječanj 2018. u 21:47 2018-01-27T21:47:36+01:00

Još je tamo davno, prije Drugog svjetskog rata Winston Churchill priznao da bi u Velikoj Britaniji izbila socijalna revolucija istog trenutka kada bi se zabranilo pivo i nogometne utakmice. Starom je političkom mačku bilo sasvim jasno da su ove dvije stvari nužne kako bi se ljudima skrenula pažnja od važnijih stvari. Izjava je dana tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je radio kao popularni medij bio tek u povojima, televizija nije postojala, a vladajući su medij bile novine za koje u to doba najveće svjetske gospodarske krize nogometni navijači, u pravilu pripadnici radničke klase, i nisu imali baš previše novca. Ali bez obzira na sve to, nogomet i koja pinta piva prije i poslije utakmice bili su odušak za ljude gotovo uništene nezaposlenošću i teškim životnim uvjetima. I naravno, super sredstvo za one koji su njima neodgovorno vladali da se riješe svake varijante da ih netko priupita zbog čega se sve to dogodilo.

Ako je stanje prije nešto manje od stotinu godina bilo takvo, nije ni čudo da je u današnje vrijeme društvenih mreža i sveprisutnih elektroničkih medija zaglupljivanje ljudi medijskim prikazom sporta došlo do vrhunca. Dovoljno je pogledati samo što se u Hrvatskoj događalo zadnjih nekoliko tjedana. Kao prvo, europsko prvenstvo u rukometu koje je, zahvaljujući medijima, bilo glavni događaj u zemlji. Naravno, nije ovdje problem u samom sportu, neki rukomet vole i smatraju ga najljepšim sportom, drugi se slažu s pokojnim Žarkom Susićem koji je rekao da se on svodi na deset sekundi sprinta i deset sekundi tučnjave. Nije problem ni u rukometašima, mladim dečkima koji su napornim radom došli do zavidne razine u ovom sportu. Riječ je naprosto o načinu na koji se ovaj događaj prati u medijima.
I taman kada je rukomet pao u drugi plan nakon poraza od Francuza, pojavio se tenis. Marin Čilić plasirao se u finale Australian opena. I opet je sport prva stvar na naslovnicama i u prvim vijestima središnjih informativnih emisija nacionalnih televizija. I opet ista špranca kao i u slučaju rukometa. Sve drugo pada u drugi plan. Kao da je poruka – dragi građani, jest da je istina da se dramatične stvari događaju u zemlji i da svi ti horori mogu završiti tisućama novih nezaposlenih, ali što je to u usporedbi s tugom zbog poraza rukometaša i ponosom što imamo čovjeka u finalu Grand Slama. Pa središnji dnevnik započinje reportažom iz Čilićevog rodnoga grada i izjavama razdraganih rođaka i susjeda. Kao da je u pitanju nekakva emisija o estradnim zvijezdama u usponu. Opet se promašio cilj.

Ono što je napravio Čilić jest veliko postignuće. Tim više što se radi o individualnom sportu gdje čovjek ovisi sam o sebi, a ne o ekipnom gdje te netko ubaci u reprezentaciju pa ti napraviš super transfer. Pa se iz njegovog uspjeha, ako ništa drugo, mogla napraviti nekakva paralela sa stvarnim životom u kojem je potreban težak i naporan rad ako se želi uspjeti. Ali čak i da u nedjelju pobijedi Federera i osvoji turnir, to nikako ne može biti važnija vijest od Uljanika ili Rafinerije Sisak. Ali bit će sigurno. A još nas ove godine čeka i svjetsko nogometno prvenstvo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka