Ono što se proteklog vikenda događalo u Banjoj Luci zaista treba izazvati zabrinutost. I to ne toliko zbog mogućnosti neposrednog ratnog sukoba, već zbog stanja svijesti BiH Srba i njihovog vodstva. S druge pak strane bošnjačka opcija nastavlja po svome tražeći građansku državu koju bi im trebala donijeti međunarodna zajednica. Hrvati traže neka svoja temeljna prava. A Hrvatska priča s tri glasa. Premijer Plenković u ponedjeljak se susreo s Bakirom Izetbegovićem kako bi razgovarao o stanju u BiH, ali i zatvorio još jednu priču koja bi mogla pogoršati hrvatsko-bošnjačke odnose. Ovog puta njezin je autor Milorad Pupovac koji je u subotu bio na svečanoj neustavnoj akademiji u povodu 30. obljetnice osnivanja Republike Srpske. Plenković je prije nekoliko tjedana bio i u službenom posjetu Sarajevu nakon što se predsjednik Republike Zoran Milanović upustio u teoretiziranje o genocidu u Srebrenici.

Što se tiče te famozne građanske države koju nude Bošnjaci riječ je o staroj finti koju koriste najbrojniji narodi u višenacionalnim zemljama. Pod krinkom jedan čovjek, jedan glas pokušava se prošvercati sustav koji ide na ruku najbrojnijima. A ovdje su to Bošnjaci. Čak i u slučaju da takozvana međunarodna zajednica svom težinom svoje političke i vojne moći sjedne na BiH i formalizira sustav koji prepoznaje samo apstraktne građane, to neće moći funkcionirati. Uostalom, na ovim je balkanskim područjima to je već pokušano. Pa Kraljevina Jugoslavija bi zadovoljavala uvjete koje spominju zagovaratelji građanske države – jedan čovjek jedan glas i unutarnja administrativna podjela zemlje koja ne slijedi etničke granice. I s tom državom nitko nije bio zadovoljan, pa je taj eksperiment propao, a država se neslavno raspala. Mada opet treba i ovo reći. Takav bi sustav u BiH, u kojem bi tamošnji Hrvati bili stavljeni u položaj slabiji od nacionalne manjine, istovremeno definitivno spriječio da se zapadno od Drine pojavi bilo kakva srpska država. Ali to je sve znanstvena fantastika za čije bi ostvarivanje bio potreban angažman na desetine tisuća NATO-vojnika.

Druga je opcija ona koju smo vidjeli prošle subote i nedjelje u Banjoj Luci. Bio je to zastrašujući iskaz tvrdog srpskog nacionalizma kakvog nismo imali prilike vidjeti još od govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu kada je praktički bio najavio jugoslavenske ratove. Red uvijenih i otvorenih prijetnji, red najgoreg nacionalnog kiča koji se može zamisliti. I otvoreni govor o secesiji koja bi u slučaju da se stvarno dogodi izazvala opći rat. Moguće ne takvog intenziteta kao onaj otprije 30 godina, ali opet dovoljan da cijelo ovo područje vrati desetljeća unazad.

Dakle, jasno je da BiH ne funkcionira. Odnosi između triju naroda, a posebno dva najveća – Bošnjaka i Srba – toliko su toksični da je svakome jasno da je bilo kakva funkcionalna država nemoguća. S druge pak strane nije moguć ni razlaz jer bi samo njegovo spominjanje dovelo do rata. Što pak znači da bi najmanje loša varijanta bila ovo što postoji danas. Da postoje dva entiteta, ali da postoji i središnja vlast i BiH kao međunarodno priznata suverena država. I da se zadovolji nekoliko temeljnih zahtjeva BiH Hrvata vezano za njihovu ravnopravnost. To je nekakav minimalni zajednički program oko kojeg bi se mogla složiti sva tri naroda. Promjena u bilo kojem smjeru može dovesti do velikih nestabilnosti što je bjelodano iz događaja u zadnjih nekoliko mjeseci.

A Hrvatska bi konačno trebala govoriti jednim glasom. Milanović je u nekim stvarima u pravu, ali čemu vrijeđanje i provociranje Bošnjaka? Čemu takva povezanost s Dodikom? Milorad Pupovac bi se ipak trebao početi ponašati kao dio hrvatske vlasti. Njegov subotnji odlazak u Banju Luku čista je provokacija, usmjerena ne prema Hrvatima, već prema Bošnjacima. Iako se međusobno vrijeđaju i ne podnose, i njemu i Milanoviću Dodik je jako drag. Toliko da ga jedan javno hvali, a drugi mu dolazi na noge dok najavljuje secesiju i galvanizira svoj narod za takvu soluciju. Dodik je otišao toliko daleko i toliko brzo da je zatrašio čak i oporbu u RS. Bošnjaci također zaoštravaju priču. Valjda će SAD i EU uspjeti držati stvari pod kontrolom. A Hrvatska bi se morala posložiti, a ne da Plenković mora stalno gasiti nekakve vatre.