Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
11. prosinca 2017.
Pronađena zemlja Borisa Pavelića

kolumna Životinjska karma

Viktor Ivančić:/ Arhiva NL
Viktor Ivančić:/ Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 26. listopad 2017. u 22:02 2017-10-26T22:02:03+02:00

Da nema »onih manijaka iz 'Novosti'« – kako Ivančić ironizira marginalnost vlastitih novina – »operacija zaborav« bila bi mnogo uspješnija. Da nema »takvih manijaka«, mnogo bi se lakše ostvarila najpoznatija basna dvadesetog stoljeća, čiji smo naslov parafrazirali našim, i njezina znamenita posljednja rečenica, koju ovdje također prigodno prilagođavamo: »I ne bi se više znalo tko je pseudonovinar, a tko čovjek«

Što je novinar, a što pseudonovinar? Vrlo jednostavno: drugi šuruje s vlašću, prvi ne. Nakon te prve odluke – šurovati ili ne – sve se dalje odvija logično, samo od sebe, poput sudbine, poput karme: u pristojnim društvima, novinari vode medije i jačaju javnost i slobodu, dok pseudonovinari pune stranačke biltene; u demokraturama, pseudonovinari vode medije i slabe javnost i slobodu, a novinari bivaju marginalizirani i sretni ako ih ne zgromi i štogod gore. Egzemplarnu pripovijest o jednome od tih prvih izbora, iz davne 1991., iznio je u utorak pred sudom novinar Viktor Ivančić: »Dobro se sjećam Marinka Božića koji je s torbama novca dolazio i žicao Predraga Lucića, Borisa Dežulovića i mene da radimo za Slobodni tjednik (ST). Odbili smo. Siguran sam da s vama nikad ni u kakvu suradnju ne bismo ulazili«, kazao je Ivančić Robertu Pauletiću, bivšem glavnom urednik ST-a i jednome od trojice medijskih djelatnika koji su, zbog Ivančićeva teksta »Dva svinjčeta«, objavljenog u tjedniku 'Novosti' u srpnju prošle godine, tužili izdavača, Srpsko narodno vijeće (SNV).

Šteta je, ali i znak duha vremena, da su tek rijetki mediji pokazali interes za Ivančićevo svjedočenje, ali i cijelo to suđenje, jer ono zadire u samu srž vrijednosti ovoga društva. SNV su tužili Robert Pauletić, Mostov doministar turizma u propaloj Oreškovićevoj Vladi, koji je 1991. radio u ST-u, provevši stanovito vrijeme kao zamjenik glavnog urednika te sam glavni urednik; te Ivo Bonković i Joško Dadić, bivši glavni urednik i zaposlenik Slobodne Dalmacije.

Tužili su zbog teksta u kojemu Ivančić karakteristično satirizira intervju što ga je Dadić, u srpnju prošle godine, u Bonkovićevoj Slobodnoj Dalmaciji objavio s tadašnjim doministrom Pauletićem. A zašto satirizira? Jer Dadić Pauletića pita: »A što je s radom u ST-u i objavljivanjem popisa navodnih kosovaca?«. A ovaj odgovara da s tim »nema nikakve veze«, jer je dužnost glavnog urednika obavljao samo formalno, a to ga danas, četvrt stoljeća kasnije, napadaju »nekakvi radikalni ljevičari«, »umreženi u više ultralijevih medija«.

Ivančić međutim podsjeća: u Pauletićevu mandatu je »ST objavio popise s imenima, adresama i telefonskim brojevima najmanje dvjesto građana Hrvatske koji su lažno optuženi kao ‘četnici’, ‘kosovci’, ‘udbaši’, ‘petokolonaši’ ili ‘neprijatelji države’«, a »posljedice tih novinskih hajki bile fatalne«. Dadić pak, autor intervjua s Pauletićem, jest »čovjek koji je te 1991. i sam radio u ST-u i – pod uredničkom palicom Roberta Pauletića – osobno, potpisujući se punim imenom, objavio cijeli niz popisa ‘četnika’, ‘kosovaca’ i druge petokolonaške bagre koju ugroženi građani i uniformirana lica mogu bez straha od kazne nastrijeliti ili kakvim drugim metodama dokrajčiti«.

Prije svega, samo je suđenje besmisleno – osim ako smislenom ne smatramo svoticu od 175 tisućica, na koliko su tužitelji procijenili svoje teške duševne boli. No čak ako i dobiju spor, a s njim i svoticu, teška bol teško da će proći. Jer, sudska presuda neće promijeniti baš ništa: ni izbrisati Pauletićevo ime iz impresuma ST-a, ni Dadićev potpis pod tekstovima u ST-u, niti to što je Bonković njihovo pranje savjesti objavio u Slobodnoj Dalmaciji. A i nije li nečasno da onaj tko radi u novinama svoje neslaganje s novinarom rješava sudskom represijom, umjesto novinarskim perom? »Zar nisam ja za vas mogao napisati da ste medijski ubojica? Pa i mene je zbog vaših tekstova netko mogao napasti na ulici. Ja za vas nikad ne bih napisao da ste 'smrdljiva pantagana'«, kazao je Pauletić Ivančiću na sudu. »Ali da jeste, ja vas ne bih tužio. Svatko ima pravo iznositi vrijednosne sudove, a da to ne bude utuživo«, otpovrnuo mu je Ivančić.

Ova tužba, potom, zamagljuje meritum spora, slijedeći uvriježeni obrazac kada je o »našim« zločinima riječ: umjesto da raspravi odgovornost za nasilje nad ljudima lažno optuženim u ST-u, ona kao ključno nameće nepostojeću dilemu smije li satira rabiti »zoološke metafore«; drugim riječima, smije li satiričar koga metaforički okrstiti »svinjom«, ako ima ozbiljne indicije da je njegovo djelovanje moglo uzrokovati teške ljudske tragedije, a potom je taj još postao i državnim dužnosnikom? »Kada nekoga slikovito nazovete »svinjom«, čitalac neće pomisliti da od njega može napraviti zimnicu. No ako ste za nekoga 1991. napisali da je četnik, čitatelj je vjerojatno osjetio potrebu da tog čovjeka umlati. U tome je razlika metaforičke istine i laži: jedno je lagati, a drugo je slikovito upućivati na istinu. Istina se lakše izražava metaforom nego formalnim kvalifikacijama«, argumentirat će Ivančić. Utoliko, njegovo svjedočenje nije bilo tek zagovor vlastitoga teksta, nego obrana slobode govora kao takve, obrana satire, slobodnog novinarstva i, ako hoćete, stila i književnosti. Ta i Robert Pauletić tvrdio je da je pisao satiru kada je na Facebooku japanskoj turistkinji poručio: »Ajde jebi mater japansku!«; a kada je Ivančića na sudu pitao nije li ga »svinjskom« metaforom htio osobno uvrijediti, ovaj je odgovorio: »Nisam. To je satira, a 'jebi mater japansku' nije. Riječ je tu o stilu ili o manjku stila – i, ako baš hoćete, o talentu, odnosno manjku talenta«.

A žrtve? Njih nitko ne spominje – osim satiričara. Utoliko ovakva nečasna suđenja ipak mogu biti korisna: na njima, usputno ali ipak, žrtve ipak bivaju otete zaboravu. Da nema »onih manijaka iz 'Novosti'« – kako Ivančić ironizira marginalnost vlastitih novina – »operacija zaborav« bila bi mnogo uspješnija. Da nema »takvih manijaka«, mnogo bi se lakše ostvarila najpoznatija basna dvadesetog stoljeća, čiji smo naslov parafrazirali našim, i njezina znamenita posljednja rečenica, koju ovdje također prigodno prilagođavamo: »I ne bi se više znalo tko je pseudonovinar, a tko čovjek«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka