Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
14. studenoga 2018.
'Pronađena zemlja' Borisa Pavelića

kolumna Život s trakom

foto: screenshot N1
foto: screenshot N1
Autor:
Objavljeno: 31. svibanj 2018. u 17:49 2018-05-31T17:49:00+02:00

Nepažljivi ste ako pomišljate da sve to nema veze s nama. Osam ili devet mjeseci prije nego Bošnjaci u Prijedoru, bijele trake u Lovasu, u Hrvatskoj, morali su nositi Hrvati; godinu nakon Prijedora, na zahtjev HVO-a, u Mostaru su bijele plahte opet morali vješati Bošnjaci.

Ma da ti kažem: nisam ja nikakav veliki Bošnjak. Al' bi'ću – kad opet dođe vrijeme logora – kaže nam jučer domaćin, mimoilazi golemi plakat »Pivo Jelen – ponos Srbije«, pa skreće prema hotelu Prijedor u Ulici Srpskih velikana broj 14. Prije 26 godina, u tom su mu gradu ubijeni otac, brat i gotovo svi muški rođaci. On sam, neko je vrijeme proboravio u logoru Trnopolje, ali je preživio. Kasnije je ranjen, ali to je druga priča. Danas, govoreći javno o činjenicama, nastoji pronaći kakav-takav mir sebi, svojoj kćeri, svojim sugrađanima i svojem gradu. Uspijeva li, samo on zna: zbog straha da će mu kći napasti na ulici zbog onoga što joj radi otac, dijete je sklonio u drugi grad.

Taj čovjek od 2012. u Prijedoru organizira »Dan bijelih traka«. To je protestna povorka središtem grada koja svakog 31. svibnja – na današnji dan – podsjeća da su toga dana 1992. srpske vlasti nesrpskim obiteljima zapovjedile da na prozore kuća izvjese bijele zastave, u znak raspoznavanja. Formalno, time su trebale izraziti »lojalnost«; uistinu, bili su obilježeni kao »Drugi«. Istog dana, nakon što su snažno opremljene srpske snage s lakoćom skršile otpor stotinjak jedva naoružanih bošnjačkih boraca, počelo je ono što će prijedorski kraj u samo nekoliko mjeseci pretvoriti u jedno od najstrašnijih stratišta ratne Bosne i Hercegovine: ubijeno je 3.186 civila i razoružanih ratnih zarobljenika, gotovo isključivo bošnjačke nacionalnosti, a imena Trnopolje, Omarska i Keraterm u kolektivno su pamćenje čovječanstva utisnuta ne baš tako daleko od imena notornih nacističkih logora u Drugome svjetskom ratu.

Teško je pojmiti razmjere nasilja počinjenog na području gradića podno Kozare, četiri sata vožnje od Rijeke. Haški sud najviše je svojih presuda, njih čak četrnaest, donio za zločine u Prijedoru, ali to nije sve: neki od najtežih zločinaca umrli su ili u Haškome pritvoru, poput člana Kriznog štaba Milana Kovačevića koji je bio optužen za genocid, ili su poginuli u pokušaju hapšenja, poput zloglasnoga Sime Drljače. Haški sud zahvatio je sve razine odgovornosti za »istrebljenje« – izraz kojim je sud pravno opisao to nasilje – od ubojice Predraga Banovića, koji je ubijao »kablovima sa željeznim kuglicama«, do predsjednika Kriznog štaba Milomira Stakića, osuđenog na 40 godina zatvora, koji je »planirao i naredio deportaciju oko dvadeset tisuća prvenstveno nesrpskih stanovnika općine Prijedor«, te »aktivno sudjelovao u formiranju logora Omarska, Keraterm i Trnopolje«. Ratne zločince u Prijedoru kažnjavao je i Sud Bosne i Hercegovine, pa čak i sudovi u Republici Srpskoj – a čine to i danas. »To je dobro, jer ove ubojice drže u stalnom nemiru«, kaže nam naš sugovornik dok sjedimo u ugodnoj atmosferi restorana pored stare čaršije, i ne znamo tko sve sjedi oko nas – ali stare čaršije više nema, jer su je devedesetih zbrisali bageri angažirani za »srpsku stvar«.

Grubi su radovi dakle završeni, danas se još samo teše »prava istina«. U središtu Prijedora, u nazočnosti gradonačelnika i izaslanika predsjednika Republike Srpske, jučer su položeni vijenci i održani prigodni govori u čast obilježavanja, kako ga organizatori zovu, »Dana oslobođenja Prijedora«. To je ona bitka od 30. svibnja 1992, u kojoj je razbijeno stotinjak jedva naoružanih bošnjačkih boraca, i u kojoj je poginulo petnaest, a ranjeno 26 srpskih policajaca. Mjesec ranije, srpska je policija svrgnula legalnu vlast, zahtijevajući da ostali polože oružje i podlože se srpskim vlastima. Dan poslije pucnjave, nesrbima su ovješene bijele trake, i pogrom je mogao početi.

Nepažljivi ste ako pomišljate da sve to nema veze s nama. Osam ili devet mjeseci prije nego Bošnjaci u Prijedoru, bijele trake u Lovasu, u Hrvatskoj, morali su nositi Hrvati; godinu nakon Prijedora, na zahtjev HVO-a, u Mostaru su bijele plahte opet morali vješati Bošnjaci.

A recite – što je referendum o ukidanju glasačkog prava predstavnicima nacionalnih manjina, ako ne simbolično lijepljenje nevidljive trake na politička prava onima koji ih u Sabor šalju? Nema to, naravno, izravne veze s bestijalnim šovinističkim razaranjima, iza kojih ostaju masovne grobnice i uništeni gradovi – ali ima, itekako ima, s bestijalnošću društvene nesolidarnosti i odbijanja da se prihvati Drugi.

Baš to – bestijalna nesolidarnost i odbijanje da se prihvati Drugi, njegove potrebe i patnje – to je ono što uvijek iznova šokira u ovome valu negacionizma, revizionizma i divljeg šovinizma koji, od Hrvatske do Makedonije, preplavljuje Balkan u posljednjih nekoliko godina. Na jučerašnjim komemoracijama srpskim žrtvama u Prijedoru, nijedna jedina uvjerljiva riječ o stradanjima Drugih nije izrečena. U Hrvatskoj, u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Makedoniji – u svim tim zemljama, većina samoj sebi žali vlastite žrtve.

To je siguran, nepogrešiv, pouzdan put u novu katastrofu. I zato, uvijek iznova naprosto se mora ponavljati: jedini način da sami ne završimo u jami, u zatvoru, ili polomljenih rebara, jest borba, jest javno zauzimanje, jest dizanje glasa za to da nitko, ma kako i ma koliko drugačiji bio, nigdje i nikad ne mora nositi bilo kakvu traku – bila žuta, bila bijela, bila nevidljiva.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka