Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 6
Sutra: 7° 7° 6
19. siječnja 2020.
PRONAĐENA ZEMLJA Borisa PAVELIĆA

kolumna Zemlje za većinski narod

Zemlje za većinski narod
Zemlje za većinski narod
Autor:
Objavljeno: 28. travanj 2016. u 20:34 2016-04-28T20:34:48+02:00

Sada, kada više nema dvojbe u što Oreškovićeva vlada pretvara Hrvatsku, te kada je Aleksandar Vučić u Srbiji opozicijom pomeo pod, osvojivši natpolovičnu parlamentarnu većinu, valja se prisjetiti programatske izjave koja je nedavno prošla posve nezapaženo. Nakon što su se hrvatska predsjednica i srpski premijer 12. travnja sastali u Mostaru, izjave novinarima Kolinda Grabar-Kitarović završila je ovako: »Bitno je razumijevanje i kako urediti zemlju da ona bude za većinski narod, ali i za manjine da se osjećaju sigurno«. Na prvi pogled, samorazumljivo. No ako iskoraknemo iz ustavno-demografskih očitosti, te ako promotrimo što se u političkome i socijalnom smislu u obje zemlje zbiva, razabrat ćemo da ta izjava sadrži program od kojega će nas sve zajedno, prije ili kasnije, i u Srbiji i u Hrvatskoj – a onda dakako i na cijelome Balkanu – zaboljeti glava.

U Hrvatskoj, većina su Hrvati; u Srbiji, većina su Srbi. Hrvatski Ustav kaže: »Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina i drugih, koji su njezini državljani«. U srpskome piše: »Republika Srbija je država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive«. Oba dokumenta i dodatno naglašavaju ravnopravnost građana: hrvatski Ustav tvrdnjom da se manjinama i državljanima »jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta«; srpski pak tvrdnjom da je Srbija »zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima«. U čemu bi onda, čini se na prvi pogled, mogao biti problem s izjavom da »zemlju treba urediti da ona bude za većinski narod, ali i za manjine da se osjećaju sigurno«?

U interpretaciji i provedbi. Sadašnja vlast u Hrvatskoj, a gotovo sigurno i stara-nova vlast u Srbiji, tu će devizu primjenjivati u tumačenju kakvome ovih dana osobito dramatično svjedočimo u Hrvatskoj: da vlada, kao samoproglašeni predstavnik »većinskog naroda«, određuje što znači »zemlja za većinski narod«, ali i način na koji se manjine imaju »osjećati sigurno«. Bilo bi još i podnošljivo kada bi se naziralo svjetlo na kraju tog diktata samoproglašene većine; no okolnosti ne ostavljaju mnogo nade da bismo se u doglednoj budućnosti mogli nadati istinskome društvenom šarenilu: na djelu je opća, doslovno jugoslavenska, renacionalizacija, konzervativizacija i deeuropeizacija, sa svim posljedicama: upravo gledamo posljednji čin tragedije o trijumfu devedesetih.
Što to znači u Hrvatskoj, svjedočimo već mjesecima. Počelo je još davno, prije četiri godine, izvaninistutucionalnim osporavanjem zakonskoga prava na ćirilicu u Vukovaru. Danas sve to kulminira – ili pak još ne? – protuustavnim osporavanjem antifašističkih temelja zemlje, negiranjem ustaškoga genocida i institucionaliziranim ponižavanjem potomaka žrtava. U međuvremenu, svjedočili smo cijelome nizu šokantnih događaja, od predsjedničina javnog optuživanja manjina i nezavisnih intelektualaca do aktualnoga rušenja medijske i civilne strukture cijeloga društva. Promatrani izolirano, svi ti događaji mogu djelovati kao stihijsko bauljanje osvetoljubive i nekompetentne vlasti; ali sklopljeni u mozaik, pokazuju oni nešto mnogo opasnije: širok institucionalni i društveni pokret za temeljito preoblikovanje zemlje »za većinski narod, ali i za manjine da se osjećaju sigurno«; pretvaranje u demokraturu kojom će vladati crkva i ultrakonzervativne profašističke vlasti, u sprezi s lažljivim i korumpiranim medijima te mrziteljskim »civilnim« društvom. Srbija, ako dosad i nije bila takva – a većina upućenih tvrdi da jest, uključujući tu i »manjine koje se osjećaju sigurno« – sa svemoćnim Vučićem nema šanse izbjeći istome, ako ne i gorem scenariju. Pritom, nemajmo iluzija: ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, političke snage otpora ne postoje. One, pak, snage koje među građanima još ne posustaju, preslabe su da zaustave valjak politike. U obje zemlje, istinska sloboda čini se zadugo osuđenom na sivu zonu poluprivatnoga, često larpurlartističkog bunta, nepristajanja, gorkog smijeha, ruganja i otpora. Jest, i to će možda postati nešto – ali tek kada, rekao bi buntovni Sarajlija, »spalimo iluzije« i osvijestimo da Balkan i konačno postaje prostor neuspjelih država, nepoštenih društava, mrziteljskih medija i namrgođenih ljudi. I crkava, dakako, koje blagosiljaju, uzduž i poprijeko.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.