Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 26
Sutra: 5° 5° 26
19. studenoga 2018.
Pronađena zemlja Borisa Pavelića

kolumna Vojna krajina Europe

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 25. siječanj 2018. u 18:35 2018-01-25T18:35:51+01:00

Četvrt stoljeća nakon što su izborene nezavisnost i demokracija, koje su nade ovdašnjih ljudi pothranile kao nikad ništa ranije, Hrvatska je ondje gdje je bila prije više od sto godina: iznova nevažna, nepredvidiva i neuspješna zemlja na nestabilnom rubu Europe

Predsjednica Republike neprestano ponavlja isto: demografska obnova, radna mjesta, manje birokracije, bolji život, lijepa naša Hrvatska. Cijela politička klasa u Hrvatskoj neprestano ponavlja isto. Godine prolaze, a hrvatski političari, iz svojih udobnih salona i crnih audija, ponavljaju isto: demografska obnova, radna mjesta, manje birokracije, bolji život, lijepa naša Hrvatska. Dok oni govore, život je negdje drugdje: tko je na moru i ima apartman, živi dobro; tko je u Slavoniji, odlazi; tko je u Lici a ni hrvatsku nacionalnost nema, taj je i bez struje i bez para da plati kartu za odlazak. Za slobodu nitko više i ne pita, zato je i može biti sve manje i manje.

Četvrt stoljeća nakon što su izboreni nezavisnost i demokracija, koje su nade ovdašnjih ljudi pothranile kao nikad ništa ranije, Hrvatska je ondje gdje je bila prije više od sto godina: iznova nevažna, nepredvidiva i neuspješna zemlja na nestabilnom rubu Europe. Njezini stanovnici to dobro razumiju, ma što im njihovi političari glagoljali; razumiju i odlaze. Građani Hrvatske ne vjeruju vlastitoj zemlji. Jer danas, Hrvatska je Vojna krajina Europe: zemlja koja ni o čemu ne odlučuje jer ju zapadne saveznice smatraju nepouzdanom, i služi tek kao tampon zona prema sukobima bremenitom političkom Balkanu, kojega se sama, vlastitom krivnjom, nikako ne uspijeva riješiti. Gospodarski polusiromašna, s trajnim stanjem od tristo tisuća blokiranih računa, više od dvjesto tisuća nezaposlenih, s mnogima koji ne primaju plaću, i zaposlenima koji se ne usuđuju dići kredit za osnovne egzistencijalne potrebe. Politički, nasukana na dvije političke stranke ukopane u vlastitoj nesposobnosti, jednu svemoćnu i sve konzervativniju, drugu jalovu, plašljivu i dezorijentiranu. Hrvatska je zarobljena svjetonazorskim okovima Katoličke crkve, opterećena desničarskim fundamentalizmom i protuslobodarskim pokretima, i umorna od vječnog odgađanja »europskog života«, o kojemu se toliko pripovijedalo, a nikad nije stigao.

Briga o djeci, mladima i obitelji su ustavne obveze i naša odgovornost. Demografsko pitanje je pitanje svih pitanja. Potrebne su brže i učinkovitije mjere demografske obnove. Nužno je donijeti mjere za povećanje radnih mjesta, za trudnice, i osloboditi poduzetništvo od birokracije, izjavila je jučer predsjednica Republike. Da, i? Čuli smo to dosad bar već stotinu puta. Predsjednica će nastaviti svoj ozareni pohod voljenom Hrvatskom, a promijeniti se, unaprijed znamo, neće ništa. A zašto i bi? Ta ljudi će nastaviti odlaziti, predsjednica će i dalje biti predsjednica, a začarana hrvatska vrtnja u vječnome krugu nastavit će se dalje. Jedino dobro u tom začaranom krugu neuspjeha, rekli bismo, samo je to odlaženje: otići iz zemlje u kojoj ne možeš pristojno živjeti jedina je razumna građanska reakcija, ma koliko ljude vrijeđao onaj katolički biskup iz Siska.

Razmotrimo, na primjer, kako se moraju osjećati ljudi u Osijeku. Prije 25 godina njihovi roditelji, ili oni sami, bili su prisiljeni braniti svoj grad, u okrutnome napadu u kojemu je poginulo gotovo tisuću ljudi. Danas industrije nema, posla nema, atmosfera koja bi poticala osobnu inicijativu nikad nije stvorena – dapače, ugušio ju je smrtonosan politički stisak – a grad je i dalje na granici država koje samo što se ne gledaju preko nišana. Pa tko bi, i zašto, ostajao u takvom gradu, ma koliko lijep i miran naizgled bio? Ne bi li svatko tko može sjeo u autobus i zbrisao u Njemačku ili Irsku, bilo kamo gdje se može zaraditi, gdje čovjek može provesti što naumi, gdje se političari ne svađaju sa susjedima, gdje svećenici ne uređuju televiziju, i gdje ne moraš strepjeti od novoga rata?

Ništa od toga nemamo u Hrvatskoj. Dapače – ova zemlja srozala se toliko da ni sama više nije u stanju prepoznati koliko. Nitko više ne očekuje da će u sljedećih deset godina u Hrvatskoj krenuti nabolje. Ostane li ovako, bit će dobro, rezoniraju ljudi. Od ekonomije se ne očekuje ništa osim možda – vidi »brodogradnja« – novih propasti. Država, umjesto u škole, pare daje u oružje, vojsku i policiju. U susjedstvu neprestance klizi prema gorem: (i) Srbija se pretvara u meku diktaturu, na Kosovu ubijaju političare, BiH je tempirana bomba... Hrvatska tu – da budemo blagi – ne pomaže, dapače. Hrvatsko društvo progresivno degradira: ženske slobode pod nezapamćenim su, združenim udarom desnice i države; HTV je postao katolički glasnogovornički ured, a nitko se više ni ne buni; besprizornoga, ekstremističkog turbofolk populista gimnazijski udžbenik već trinaest godina proglašava »postmodernistom«; u Karlovcu je čovjek upravo globljen sa sto eura jer je na facebooku napisao davni američki buntovni rap slogan »ACAB«, dok se istodobno rijeke mržnje poput poplava razlijevaju internetom – dakako, posve nekažnjeno...

Hrvatska nije uspjela – ali za to je isključivo sama kriva. Kažete li to, napast će vas, budite sigurni da će vas domoljubnim kletvama napasti svi oni kojima je neuspjeh utočište za ignoranciju, i jamstvo za nezaslužene privilegije i moć. Napast će vas oni koji su i htjeli da ova zemlja ne uspije. Kratkoročno, protiv toga ne može se mnogo, osim uvijek iznova govoriti: dobili ste zasad što ste htjeli, ali ni vaša neće, zaboga, dovijeka.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka