Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
12. prosinca 2017.
Komentar Borisa Pavelića

kolumna Slavko druže, nećemo se dati!

Preminuo veliki pisac i povjesničar Slavko Goldstein / Foto B. SĆITAR//PIXSELL
Preminuo veliki pisac i povjesničar Slavko Goldstein / Foto B. SĆITAR//PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 14. rujan 2017. u 12:25 2017-09-14T12:25:40+02:00

Pouzdano znamo, bilo bi mu drago kad bi znao da sada opet ponavljamo: ne, Slavko, nećemo se dati. Nećemo se dati laži, mržnji, fašizmu, gluposti, neznanju. Nećemo se dati, druže Slavko. Nećemo se dati

Ma dajte, Boris... – tako bi, zasigurno, odmahujući rukom uz onaj svoj dobronamjerni smiješak, Slavko Goldstein reagirao na naslov teksta koji upravo čitate. Teškim riječima i goropadnim gestama nije bio sklon; znao je da i prečesto kriju neodlučnost, čak i kukavičluk. Uporan i temeljit, čovjek od riječi i načela, duh sazdan od vrlina i humanosti, Slavko Goldstein bio je od posljednjih velikih liberalnih duhova ove zemlje i ovoga dijela svijeta; jedan od onih kojima jednostavnost i duhovita vedrina prirodno naliježu na iznimno, upravo enciklopedijsko obrazovanje, ne slabeći čvrstoću karaktera i uravnoteženost temperamenta; privrženik najvrednijeg nasljeđa europskoga prosvjetiteljstva, pripadnik soja koji nestaje, čovjek od duha, od knjige, od slobode i javnoga angažmana dobre volje. I zato, zbog tih vrlina, potpisani autor uzima slobodu da ovaj tekst, gotovo isključivo u osobnome tonu, posveti čovjeku s kojim je posljednjih petnaestak godina imao naročitu čast surađivati.

A ipak, tome osobnom tonu usprkos – ili baš zbog njega – postoji čovjek kojega u ovoj gorkoj prilici valja citirati. »Slavko Goldstein bio je jedan od najhrabrijih ljudi koje sam poznavao«, izjavio je ovome novinaru jučer, u povodu Slavkova odlaska, utemeljitelj Feral Tribunea Viktor Ivančić. Uistinu, hrabrost – nikada brahijalna, divlja hrabrost nasilnika, nego uvijek uravnotežena i promišljena, altruizmom oplemenjena hrabrost – jest bila jedna od Slavkovih vrlina, a Ivančić je ističe zato što je tako fatalno nedostajala premnogima oko njega, a sada, kad ga nema, nedostajat će još i više. »Kao javni intelektualac, Slavko je uvijek, bez obzira na cijenu, bez obzira na opću atmosferu, ustrajavao na opciji koja je najmanje popularna u ovoj zemlji – na liniji zdravoga razuma. Bio je autentični glas zdravoga razuma u doba kolektivne iracionalnosti. Zbog toga je njegov odlazak nenadoknadiv gubitak za ove prostore«, nastavlja Ivančić.

Ponosio se time što je bio partizan, a nije u tome bilo ni trunka naknadnog romantiziranja. Jer, rat i nasilje i predobro je upoznao: preživio je ustaško hapšenje i bitke prsa u prsa. Ističemo to zato što je partizansko iskustvo njegov intelektualni život uvijek hranilo potrebnim dozama realizma: nikada Slavko nije imao iluzija o tome s kim se u šovinizmu ima posla. Utoliko je njegova hrabrost bila još i vrednija. Svjestan u kakvu fatalnu kataklizmu devedesetih srljaju narodi Jugoslavije, sebi je svojstvenom intelektualnom i moralnom preciznošću prepoznavao razlike i odvagivao pravdu i krivdu: o Miloševićevoj krivnji nikada nije dvojio, ali je veze s »drugom Srbijom« uvijek pomno čuvao, organiziravši prvi susret hrvatskih i srpskih povjesničara poslije 1991.; pravo Hrvatske na obranu i nezavisnost ni časa nije doveo u pitanje, ali je ljubomorno, uvijek, čuvao pravo da upozori na šovinistička srljanja, kao kada je supotpisao zahtjev šestorice za Tuđmanovom ostavkom, kao i da inzistira kako je Europa slobode i ljudskih prava za Hrvatsku jedini smislen i suvisao odabir.

No, za razliku od drugih, Slavko je svoja uvjerenja branio pravom partizanskom hrabrošću. Osamdesetdevete, još proskribiranome Vladi Gotovcu objavio je autobiografiju. Postao je prvim predsjednikom prve političke stranke osnovane u još jednopartijskoj Hrvatskoj, prije HDZ-a. Devedesettreće, kada je Tuđman Ivančića, kao jedinog urednika u Hrvatskoj, dao poslati na front – i vjerojatno likvidirati – Slavko nije oklijevao zvati Gojka Šuška, pa i prisjetiti se vlastitih partizanskih puteva, bude li trebalo živu glavu na ramenu čuvati; naprosto je osjećao prirodnim braniti iznimnog kolegu, novinara i urednika kakvoga Hrvatska – što je i sam pisao – dugo nije imala. A kada je s potpisanim autorom, u jednome od brojnih srdačnih razgovora, komentirao odvažnost vukovarskog heroja Predraga Matića Freda u njegovim okršajima s filoustaškim ekstremistima što posljednjih godina nadiru, Slavko se lakonski nasmijao: »Da smo u partizanima, volio bih da mi Fred bude zapovjednik brigade.«

Goldsteinov moralni kapital, u jednu riječ, nikada nije ni okrznut; no bio je Slavko, prije i iznad svega, čovjek duha i mag knjige, u politiku tek stjeran ludilom masa dvadesetog stoljeća. Iznikao iz humanističke tradicije europskoga prosvjetiteljstva, odgojen u obitelji liberalnih židovskih intelektualaca, od najranijega je djetinjstva upijao sa svijetle strane svijeta ideja zapadne civilizacije, da postane jednim od njihovih najistaknutijih pronositelja i ovdje, na mržnji zatrovanome rubu kontinenta, u zapećku Balkana i srednje Europe, koja je nad njegovim narodom pokazala svoje najcrnje, nakrvoločnije lice. Ukoliko su šezdesete, sedamdesete i osamdesete modernizirale Jugoslaviju i njezine republike, utoliko je u tome neizostavno sudjelovao i Slavko; njegova intelektualna ostavština i utjecaj tek imaju biti temeljito procijenjeni.

Koliko potpisani autor zna, nitko nikada nije prikupio temeljiti popis svih izdanja koja je osmislio, uredio, objavio i – kada je trebalo, a trebalo je često – branio; novinarski, filmski i spisateljski rad ovdje ćemo tek spomenuti. Valja se čuvati zamke kojom uspomeni na Slavka Goldsteina prijeti prebrzi, površni ritam ovdašnjega medijskog stroja: nipošto se njegov utjecaj ne iscrpljuje u onome što Ivančić zove »autentičnim glasom zdravoga razuma u doba kolektivne iracionalnosti«. Nikako; mnoge knjige koje smatramo svojima, mnoga osnovna jezička znanja koja podrazumijevamo, mnoge književne veličine koje poštujemo – objavio je Slavko Goldstein. Širina njegova javnog zahvata tolika je da će trebati akribičnih istraživača koji bi pohvatali sve niti što ih je taj niski, dobroćudni, duhoviti i pronicljivi čovjek utkao u bolji dio ovdašnjega društvenog tkiva.

»Ma dajte, Boris...«, odmahnuo bi, sa smješkom, uvijek kada bismo si dopustili kakvu afektiranu reakciju, kao što je ova u naslovu teksta. A opet, pouzdano znamo, bilo bi mu drago kad bi znao da sada opet ponavljamo: ne, Slavko, nećemo se dati. Nećemo se dati laži, mržnji, fašizmu, gluposti, neznanju. Nećemo se dati, druže Slavko. Nećemo se dati.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka