Na dan preranog odlaska novinarke Jasne Babić, u utorak, 31. listopada, dnevnik Hrvatske televizije emitirao je višeminutni prilog koji bi pristajao satiričkome televizijskom showu, ali ne i glavnoj informativnoj emisiji dana: voditeljica i svećenici ozbiljnim su glasom razmatrali »dilemu« isključuju li se međusobno 'Noć vještica' i nešto što su nazvali »Sveto pobjeđuje«, a prevedenica je od »Holy win«, što bi valjda trebala biti moralistička crkvena konkurencija sve popularnijem Halloweenu.

Do te mjere irelevantan, a istodobno dramatično ideologiziran prilog u najvažnijoj informativnoj emisiji javne nacionalne televizije, promatran na pozadini životne sudbine i odlaska jedne od najserioznijih ovdašnjih novinarki, razotkriva svu farsu do koje se srozalo hrvatsko novinarstvo: dok ponajbolji profesionalno tavore i ljudski skončavaju na rubovima, gurnuti ustranu da ne smetaju goloj moći u njezinome rivanju društva u beznačajnost, najutjecajnija mjesta zauzimaju profesionalni nikogovići, bez hrabrosti da izazovu moćnike, bez profesionalnih sposobnosti koje bi ih vodile, bez znanja koje bi ih osnaživalo.

A Jasna Babić bila je Nina Simone hrvatskog novinarstva – pri čemu neočekivanost metafore ne remeti njezinu istinitost. Osobno blaga, čak plaha, gdjekad i do ruba autodestruktivnosti, novinarstvom je suvereno dominirala: Jasnu Babić jednostavno niste mogli ne čuti. Nisu njezine vrline, kako se sada nariče, u njezinoj ljudskoj dobroti, nego u profesionalnoj »zločestoći« – pri čemu, da objasnimo za one koji ne znaju čitati, »zločestoća« znači novinarsku izvrsnost. Hrabra, neustrašiva, ali ne i nepromišljena, njezini su tekstovi bili plod osobnoga rizika kombiniranog s profesionalnom perfekcijom. U novinarstvo je krenula prije gotovo četrdeset godina, da prvi profesionalni vrhunac dosegne u najboljem vremenu, onome kratkom interregnumu u kojemu je popustila orma jednoga, da se još ne zategnu uzde drugoga režima.

Bilo je to još vrijeme koje je poštovalo lijep tekst, obrazovanog autora i slobodnomisleće žene, a Jasna je pisala moćno: raskošno, inteligentno, iskričavo, obrazovano, s nepotkupljivim dostojanstvom suvremene novinarke. Oslonjena na vlastitim naporom odnjegovanu  inteligenciju i ljubav prema slobodi, ali ništa manje i na intuiciju, svrstala se u nemali broj velikih žena hrvatskoga novinarstva s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka.

I baš joj je ta njezina intuicija, i profesionalna i osobna – izražena onim karakterističnim pogledom dobrih očiju, sposobnim i za blagost i za ironiju – omogućila da, poslije 1990., postane posebna i nezamjenjiva. Kada su mnogi kretali putevima prikrivenih kompromisa, prihvaćajući urednička mjesta i kolumnističke zavjetrine, Babić se nije dala s ceste, gdje se naveliko pucalo i ništa manje pljačkalo jer je otpočetka naslutila da je prava istina novonastajućega sistema skrivena iza ulaštene hipokrizije, a krije se u njegovu – polusvijetu.

I krenula je, posve sama, najtežim putem: čitatelju predočiti društveno naličje, a istodobno ostati poštena, nepotkupljena,  vjerodostojna i osobno dostojanstvena. Pritom, njoj je vjerojatno bilo najteže: za razliku od onih koje je štitila kapsula male satiričko-novinarske oaze u Splitu, Jasna je radila u nezavisnim novinama koje se – svim dobrim osobinama unatoč – nisu mogle uvijek i beziznimno zakleti na neupitno profesionalne motive.

No ništa od toga, uključujući i ogavne izmišljotine, podvale i osvete mnogih koji su je zamrzili, nije je uspjelo kompromitirati. Do srži je upoznala sve – od generala do kriminalaca, od policajaca do mafijaša, od političara do zlikovaca, pri čemu je najteže bilo raspoznati jedne od drugih – a uspjela sačuvati profesionalnu čast i osobno dostojanstvo. I, što je najvažnije, ostaviti iza sebe minuciozno istraženu i profesionalno ispričanu anatomiju hrvatske tranzicije, pripovijest koju je slabijim želucima teško i čitati, a kako ju je tek bilo novinarski ispisivati – tu je tajnu Jasna Babić sa sobom odnijela u grob.

Njezine dvije knjige, »Zagrebačka mafija« u dva izdanja, i »Urota Blaškić«, odavna su već trebale biti studentska literatura, na novinarstvu svakako, ali bogme i na katedri za suvremenu hrvatsku povijest. No one to, dakako, nisu. Velika su to, za ovu zemlju poreknute prošlosti dragocjena publicistička djela – pouzdana, temeljita, lijepo napisana, raskošno kontekstualizirana. Tko želi doznati pravu istinu o Tuđmanovoj Hrvatskoj, Jasnu Babić ne smije zaobići. Pritom, tekstovi koje je ispisala u novinama nisu još ni pročitani kako valja, jer istraživanja Jasne Babić ne pripadaju živome blatu ovdašnje novinarske beznačajnosti; oni kriju istinu o vremenu koja je, za novinara paradoksalno, važnija nego u vrijeme kada je napisana.

Za novinarku od vrste Babić stoga bi kakva bolećiva duša sada mogla kazati kako je otišla na vrijeme, da se ne muči više gledajući kamo se to survavaju najutjecajniji informativni sustavi današnjice. Ali ne; treba kazati obrnuto: službeno novinarstvo kakvo danas dominira, ono koje sustavu kliže niz dlaku, zaslužuje da nestane, a treba stvoriti vrijeme u kojemu će ovaj posao voditi ljudi koji, i osobno i profesionalno, utjelovljuju njegovu suštu suprotnost.

Ova je zemlja izgubila Jasnu Babić, a da je tek Hrvatsko novinarsko društvo utješnom gestom lanjske novinarske nagrade za životno djelo naznačio da javnost prepoznaje koliko je važna bila. A bila je silno, jer je u novinarskome poslu utjelovila onu individualističku, prkosnu istinu svoje rockerske prirode, da je »sloboda samo druga riječ za nemati što izgubiti«. Jasna Babić, Janis Joplin ovdašnjega novinarskog Texasa. Jasna Babić, Nina Simone ovdašnje provincijalne borniranosti. Jasna Babić, sestra slobode.