Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
23. studenoga 2017.
Pronađena zemlja Borisa Pavelića

kolumna Ritam tridesetih

Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 31. kolovoz 2017. u 21:04 2017-08-31T21:04:54+02:00

Nemojmo se zato zavaravati: nije hrvatska ekstremna desnica marginalna; dapače, ona kao da prerasta u političku snagu koja prijeti da preuzme budućnost. Posljednjih godina, Hrvatska je poput zemlje koja živi svoje tridesete prošloga stoljeća. Ni vođa, čini se, nije daleko, i posve je moguće da bi mu taj naslov – dakako s velikim »V« – osobno jako godio. Nadajmo se samo kako ćemo uspjeti spriječiti da pokaže na što je sve spreman – jer doguramo li do otvorenog nasilja, tko će tada još tvrditi da imamo posla s marginalcima?

Hrvatska živi u ritmu tridesetih. Uopće nije izvjesno hoće li njezino društvo smoći snage da ne dospije do trenutka koji bi podsjetio na noć s 9. na 10. studenoga 1938. Evo kako se odvija taj ritam: je li itko prije dvije godine mogao i pretpostavljati na čemu će se u kasno ljeto 2017. lomiti vladajuća koalicija, kada je Slavko Goldstein polovinom 2015. zabrinuto upozoravao da bi »ustaštvo moglo postati mainstream«?

To svoje uznemireno upozorenje časni je intelektualac izgovorio šokiran legalizacijom revizionističkoga Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koje je – da šok bude potpuniji – provela vlada Zorana Milanovića, koja je samu sebe predstavljala socijaldemokratskom.

U trenutku kada je Goldstein iznio svoje upozorenje, manje zainteresiranima ono se još moglo pričiniti kao razumljiva ali ponešto pretjerana zebnja senzibilnog hrvatskog Židova i partizana; danas, ustaški je pozdrav opće mjesto hrvatskoga javnog života, koje samo još rijetki doživljavaju kao nepodnošljiv i nadasve opasan skandal.

Štoviše, nije se ustaštvo domoglo samo prava javnosti; ono se ovih dana nameće kao vrijednost sama po sebi, superiorna navodnome zločinaštvu Titova partizanskog antifašističkog pokreta. Stranka Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih danas će najvjerojatnije uspjeti promijeniti ime Trga maršala Tita u Zagrebu, jer da je Tito, kako glasi ta parolaška kleveta primjerena inteligenciji ustaške vrste, »najveći zločinac u povijesti hrvatskoga naroda«.

Istodobno, Hasanbegović jučer tvrdi kako je »jedino moguće rješenje« da ustaški pozdrav na ploči u Jasenovcu ostane, ali i »da se slične ploče i spomen-obilježja pripadnicima HOS-a bez ikakvih ograničenja podižu diljem Hrvatske, jer je potpuno neprihvatljivo da zakoniti simbol jedne zakonite ratne postrojbe bude predmet bilo kakvih preispitivanja i dovođenja u pitanje«.

Da, to je taj takozvani »argument«: jedno je, reći će apologeti, »Za dom spremni« bio 1941., a sasvim nešto drugo 1991. Priznat će – jer ne mogu drugo – da 1941. jest bio pozdrav zločinu, ali se zato, je li, 1991. prometnuo u simbol vojske koja se borila za slobodu.

No intelektualna snaga tog »argumenta« ravna je slobodarstvu onih koji su »Za dom spremni« i uveli u ovaj svijet. Zašto bi, naime, ijedna postrojba koja, na pragu 21. stoljeća, ratuje za slobodu, demokraciju i nacionalnu ravnopravnost, za vlastiti amblem odabrala pozdrav prilježnoga nacističkog saveznika okrvavljenih ruku iz rata koji se vodio pola stoljeća ranije? Zašto su HOS-ovci, i samo oni, odabrali baš »Za dom spremni«?

Nisu li zato što su poštovali ustaše, i zato što su im njihovi zapovjednici, poput Marka Skeje iz Splita, govorili da su ustaše, a oni spremno odzdravljali – ako ne vjerujete, pogledajte na youtubeu? Misle li Hasanbegović, Glogoški i bratija da smo svi uistinu toliko blesavi da ne možemo shvatiti onu staru američku – »Ako nešto izgleda kao patka, i glasa se kao patka – onda je to patka«?

Ne misle, naravno. Prije će biti da računaju na nešto drugo – na strah. Samo strah – strah, počev od Plenkovića i cijele centrističke političke klase – omogućava da se cijelo društvo pravi kako ne vidi da će onaj tko izgleda kao ustaša i pozdravlja kao ustaša, čim uzmogne, ustašom i postati.

Jer, smjer ovoga društva u posljednjih nekoliko godina svjedoči da su posve naivni oni koji tvrde da se ne treba brinuti, jer da ekstremna desnica u Hrvatskoj nije više od usputne larme skupine nevažnih marginalaca.

Čak i da jest – a nije, jer kako može biti marginalno ono što državi diktira politički dnevni red – valja se sjetiti da su i fašizam, i nacizam, i ustaštvo, na svoj zloćudni povijesni put i krenuli kao marginalni pokreti s bizarnim vođama koje su, u početku, svi ismijavali.

Ali samo je dvadeset godina trebalo – u njemačkome slučaju i upola manje – da ti »marginalni« pokreti, zajedno sa svojim cirkusantima u ulozi političara, zapadnu civilizaciju otjeraju u kataklizmu.

Toj su kataklizmi, nemojmo nikada zaboraviti, svoj »mali«, prilježan i krvav prinos dali i oni čiji se pozdrav u današnjoj Hrvatskoj – i iz vrha vladajuće stranke! – nameće kao ultimativni izraz slobode ove zemlje.

Najveći je mogući apsurd da oni čiji su simboli ponajviše otežavali hrvatsko osamostaljenje, budeći razumljivu sumnju demokratskog Zapada, iste te simbole, nadasve protuhrvatske, danas, u Europskoj uniji, nameću kao ultimativne znake hrvatskoga patriotizma. Nemojmo se zato zavaravati: nije hrvatska ekstremna desnica marginalna; dapače, ona kao da prerasta u političku snagu koja prijeti da preuzme budućnost.

Posljednjih godina, Hrvatska je poput zemlje koja živi svoje tridesete prošloga stoljeća. Ni vođa, čini se, nije daleko, i posve je moguće da bi mu taj naslov – dakako s velikim »V« – osobno jako godio. Nadajmo se samo kako ćemo uspjeti spriječiti da pokaže na što je sve spreman – jer doguramo li do otvorenog nasilja, tko će tada još tvrditi da imamo posla s marginalcima?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka