Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 25° 4
Sutra: 20° 23° 17
21. srpnja 2018.
Pronađena zemlja Borisa Pavelića

kolumna Oaza bešćutnosti

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 12. travanj 2018. u 21:09 2018-04-12T21:09:41+02:00

Duh ovoga vremena, podivljao od »prijetnji« što ih političari izmišljaju u svojim zaštićenim kabinetima, postao je posve neosjetljiv na istinske patnje živih ljudi, pa ovu zemlju i ovaj kontinent pretvara u oazubešćutnosti

Hrvatska je odbila azil obitelji Madine Hosseini. Prije tri i pol mjeseca, tu ljupku i nasmijanu djevojčicu iz Afganistana, koja ni šest godina nije bila napunila, usmrtio je vlak na željezničkoj pruzi Zagreb – Beograd, točno na granici Hrvatske i Srbije. Njezina obitelj nekoliko je puta u Hrvatskoj tražila azil, posljednji put prije dvadesetak dana. Njihova dosadašnja sudbina sili nas da se sa sramom prisjetimo kako je u današnje doba stvar građanske pristojnosti zgražati se nad bešćutnošću predaka pred stradanjima židovskih izbjeglica iz Njemačke tridesetih godina prošlog stoljeća. No pogledajmo danas hrvatske istočne granice: i naši će se potomci, u dalekoj i valjda boljoj budućnosti, podjednako tako zgražati nad bešćutnošću našeg naraštaja, koji s toliko nezainteresirane indignacije uzrokuje i promatra muku tih ljudi što bježe od apokalipse rata, nasilja, političke represije, siromaštva i beznađa.

Vlak je Madinu usmrtio 27. studenoga 2017. Hrvatska policija negirala je odgovornost. U međuvremenu, nagomilale su se ozbiljne indicije da je dijete poginulo nakon što je hrvatska policija njezinu obitelj pješke potjerala prugom preko granice u Srbiju. Odgovornost nikad nije utvrđena. Obitelj ubijene nastavila je pokušavati ući u Hrvatsku i službeno zatražiti azil. Učinila je to tri puta, prije nego što se 21. ožujka ove godine doznalo da ih je policija privela u policijsku stanicu u Vrbanji. Njihova odvjetnica Sanja Bezbradica, koja ne štedi truda da obrani zakonita prava tih ljudi, tražila je da obitelj bude brzo prebačena u zagrebački prihvatni centar Porin, kako bi bar odluku o azilu čekali u kakvom-takvom miru i slobodi.

Nije uspjela. Dogodilo se suprotno: policija je Bezbradici prvo onemogućila kontakt s obitelji, a potom joj i uskratila pravo da ih zastupa, tvrdeći da joj nisu dali punomoć. Pa kako da joj daju punomoć, kad ne može do njih?! Jučer, doznalo se da je obitelj Hosseini dobila drugoga odvjetnika, onog po službenoj dužnosti, što znači da im je azil prvostupanjski odbijen – a u žalbi ih neće zastupati Bezbradica, nego odvjetnik kojeg je odredila država, ista ona koja im je uskratila azil. Istodobno, država se oglušila o zahtjev Europskog suda za ljudska prava, koji je 6. travnja zatražio da obitelj Hosseini odmah prebaci u primjereniji smještaj od onog poluzatvorskog u Tovarniku.

Ali sudbina obitelji Hosseini nipošto nije jedinstvena. Ti ljudi, koji su pola svijeta prošli samo zato da na balkanskoj pruzi izgube najmlađe dijete, tek je najprepoznatljiviji simbol patnje koja upravo buja na istočnim granicama Hrvatske. Dok ovo čitate, na granici s BiH kod Karlovca zaustavljeni su deseci nevoljnika iz Sirije, Libije, Palestine, Maroka, Alžira, o čemu je izvijestio novi broj Globusa. Idriz Aniz iz sirijskog grada Rake, donedavnoga glavnog grada poražene Islamske države, novinaru je ispričao kako su mu hrvatski policajci uzeli mobitel, sav novac, čak i cipele, te ga bosa otjerali natrag u BiH.

Te optužbe protiv policije, kojih se sve više, nemoguće je provjeriti. Policija ih negira, rutinski i cinično, istodobno uskraćujući informacije i onemogućavajući neovisnu istragu. Centar za mirovne studije (CMS), uz »Are you Sirious?« jedina organizacija u Hrvatskoj koja pokazuje ikakvu konstantnu brigu za te ljude, sve teže dolazi do informacija. Policija ih ignorira, očito se uzdajući u ledenu ravnodušnost hrvatskoga društva koje se s toliko lakoće povelo za bešćutnošću – i osobnom bešćutnošću! – predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, te odbacilo solidarnost za koju je prije samo tri godine još bilo sposobno. Hrvatska policija, ako ništa drugo, morala bi omogućiti neovisnu istragu ozbiljnih optužaba pučke pravobraniteljice i nevladinih udruga da i nasiljem tjera izbjeglice od Hrvatske. Ima li na ovome kontinentu ikoga tko Božinovićeve policajce može natjerati da prihvate nezavisni nadzor?

Ali to je čak i manji problem. Postoji ozbiljniji: dok na granicama ove zemlje ljudi skapavaju, hrvatski mediji trijumfiraju vijestima o pola milijarde dolara vrijednim ratnim avionima koji da će nas štititi – od koga? – objavljuju najave o gradnji tvornica streljiva, centara za sigurnosni nadzor i kojekakve druge sofisticirane ratne krame... Duh ovoga vremena, podivljao od »prijetnji« što ih političari izmišljaju u svojim zaštićenim kabinetima, postao je posve neosjetljiv na istinske patnje živih ljudi, pa ovu zemlju i ovaj kontinent pretvara u oazu bešćutnosti. Citirat ćemo Wolfganga Bauera, njemačkog novinara čiju je potresnu reportažu preveo zagrebački Sandorf, o tome kako je na krijumčarskome brodu iz Egipta pokušao doploviti do Italije, pretvarajući se da je izbjeglica iz Sirije. Europa, napisao je Bauer, »na dugi rok može se začahuriti samo ako dozvoli da joj se demokracije pretvore u autokracije«. U prvih osam mjeseci 2016, podsjetio je, na Mediteranu je umrlo 3.165 izbjeglica, 509 više nego 2015. »Oni su i naši mrtvi«, piše, pa doslovno moli: »Nemojte dalje prisiljavati žene, muškarce, djecu da se ukrcavaju na brodove. Imajte samilosti«. Imajte, molimo i mi. Imajte samilosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka